Opis
Neil Gaiman pri oblikovanju fantastike oduvijek crpi nadahnuće iz mitološke starine. U svojem najpoznatijem romanu poseže za baštinom cjelokupnog čovječanstva i prelama ga kroz prizmu suvremene Amerike.
Smješteni na prijelaz milenija, Američki bogovi donose složenu pripovijest o odnosu bogova i božanstava Starog Svijeta s Novim kroz šutljivi, neodoljivi lik protagonista Shadowa Moona, tamnoputog robijaša kojemu služenje kazne prestaje prerano, iz razloga koje nije očekivao, i s posljedicama koje će ga zauvijek promijeniti.
Mitopejino izdanje donosi prošireni, Gaimanu najdraži i time cjeloviti tekst ovog dugog romana, nastao 2004. nakon iznimnog uspjeha knjige među publikom i kritikom. Posve obnovljen prijevod udara temelj i za nastavke priče o Shadowu Moonu, novele Monarh udoline i Crni pas.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 64 mm / 164 x 228 x 69 mm
- težina: 800 g / 950 g
- broj stranica: 616
- papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: bijela eko-koža
- tisak korica: četverobojni
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- svi tekstualni elementi, piščev potpis i logotip Mitopeje: crni i crveni foliotisak
Shadow je odslužio tri godine zatvorske kazne. Bio je dovoljno krupan i izgledao dovoljno zajebano da mu najveći problem bude ubijanje vremena. Zato se držao u formi, i učio se izvođenju trikova s kovanicama, i počesto razmišljao o tome koliko voli svoju suprugu.
Najbolje kod boravka u zatvoru – prema Shadowovu mišljenju, možda i jedino dobro – osjećaj je olakšanja. Osjećaj da si potonuo najniže što se može potonuti i da si došao do dna. Ne brine te da će te stići ruka pravde, jer te ruka pravde već stigla. Nije se budio u zatvoru pun strepnje; nije više strahovao od onoga što donosi sutra, jer mu je jučer već to donijelo.
Nije bitno, zaključio je Shadow, jesi li počinio djelo za koje su te osudili ili ne. Iskustvo ga je naučilo da se svatko koga upozna u zatvoru žali zbog nečega: uvijek postoji nešto što su vlasti krivo protumačile, nešto što su rekle da si učinio, a nisi – ili barem nisi baš onako kao što su rekle. Jedino je bitno da su te ulovili.
Zamijetio je to u prvih nekoliko dana, kad mu je sve, od žargona do loše hrane, bilo novo. Usprkos jadu i krajnjem užasu robije od kojeg se sav ježio, odahnuo je.
Piće je bilo zlatasto smećkasto. Shadow otpije gutljaj, okusivši čudnu mješavinu oporosti i slada na jeziku. Osjeti alkohol podno toga, a i čudnu mješavinu aroma. Pomalo ga podsjeti na zatvorsku brlju, koja se dobiva vrenjem trulog voća i kruha i šećera i vode u vreći za smeće, ali ovo je bilo glatkije, slađe, nemjerljivo čudnije.
“Okej”, reče Shadow. “Kušao sam. Što je to?”
“Medovina”, reče Wednesday. “Medno vino. Piće junaka. Piće bogova.”
Shadow još jednom oprezno otpije. Da, osjeća se okus meda, zaključi. To je jedan od okusa. “Pomalo mi ima okus soka iz kompota”, reče. “Vina od slatkog soka iz kompota.”
“Ima okus pišaline pijana dijabetičara”, složi se Wednesday. “Mrzim je.”
“Zašto si mi je onda donio?” upita ga Shadow, razložno.
Treperava svjetla optičkih vlakana u limuzini i dalje su se mijenjala, prolazeći svoj skup prigušenih boja. Shadowu se činilo da i mladićeve oči trepere, zelenom bojom starinskog kompjuterskog monitora.
“Wednesdayu kaži ovo, stari. Kaži mu da je bivši. Zaboravljen je. Star je. I da radije to prihvati. Kaži mu da smo mi budućnost i da nas boli kurac za njega i sve takve. Njegovo vrijeme je prošlo. Da? Jebeno mu to kaži, stari. Bačen je na smetlište povijesti, dok se ja i moji vozimo u limuzinama po supercestama sutrašnjice.”
“Kazat ću mu”, reče Shadow. Počinjalo mu se vrtjeti u glavi. Nadao se da mu neće pozliti.
“Kaži mu da smo jebeno reprogramirali stvarnost. Kaži mu da je jezik virus i da je religija operativni sustav i da su molitve samo hrpa jebenog spema. Kaži mu to, ili ću te jebeno ubiti”, reče mladić blago, kroz dim.