Opis
U gradu-zamku Gormenghastu, gdje se već naraštajima ništa nije promijenilo i gdje čvrsto stoluju Obred i Tradicija, došlo je do Promjene.
Rodio se Titus, prijestolonasljednik loze Groan. Titus, kojemu je suđeno postati sedamdeset sedmi erl Groan.
Promjena će stvoriti veliku pomutnju unutar zidina Gormenghasta, od visova Kremene kule pune hučanja sova, do dubina Velike kuhinje, iz čijeg će ognja doprijeti nova, mnogo veća prijetnja Obredu i Tradiciji.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 38 mm / 164 x 228 x 42 mm
- težina: 870 g / 970 g
- broj stranica: 520
- papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: termolabilno platno s efektom kamena
- tisak korica: sitotisak i mat crni foliotisak
- dorada korica: reljefni žig Gormenghasta
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- zaštitna kutija: Materica Clay 180 g/m2, mat crni foliotisak
Gormenghast, to jest, glavna masa prvotnoga kamena, zasebno bi se gledano odlikovao izvjesnom arhitektonskom glomaznošću, da se moglo zanemariti optočenost tim bijednim nastambama što su mu se poput epidemije rojile oko vanjskih zidina. Prostirale su se duž zemljanih obronaka, svaka napola preko susjedne, sve dok, zadržane bedemima zamka, unutarnje potleušice nisu zaposjele te silne zidine, pripojivši se uz njih kao priljepci za stijenu. Tim je nastambama neki davnašnji zakon omogućio dotičnu studenu intimu s tvrđavom što se nadvija nad njih. Preko nepravilnih su im krovova kroza sva godišnja doba padale sjene potporanja izjedenih zubom vremena, izlomljenih i uzvišenih tornjića i, golemija od svih, sjena Kremene kule. Ta kula, s neravnomjernim pokrovom crnog bršljana, sezala je kao sakat prst iz šaka zglobnih klesarija i skaredno pokazivala u nebesa. Noću je zbog sova bila grkljan pun jeke; danju je samo muklo bacala dugu sjenu.
Vrlo se malo općenja odvijalo između žitelja tih vanjskih četvrti i onih nastanjenih unutar zidina, izuzev kad bi, prvog lipanjskog jutra u godini, cijelom stanovništvu glinenih nastambi bilo dopušteno ući u Krug radi izlaganja drvenih rezbarija na kojima je kroz dotadašnju godinu radilo. Te su rezbarije, osebujno obojene, mahom prikazivale životinje ili ljude, oblikovane na vrlo stiliziran, njima svojstven način. Ogorčeno su se i bijesno nadmetali izložiti najljepši predmet godine. Jedinu su strast, nakon utrnuća dana zaljubljenosti, posvećivali izradi tih drvenih kipova, i među zbrkom koliba u podnožju vanjske zidine postojalo je dvadesetak kreativnih majstora uvažavanih između sjena jer uživaju položaj istaknutih rezbara.
Na jednome mjestu unutar Vanjske zidine, na nekoliko stopa nad tlom, silni kamenovi od kojih se sastojala sama zidina stršali su poput masivne police što se protezala s istoka na zapad duž dvjestotinjak do tristotinjak stopa. Ti su izbočeni kamenovi bili oličeni u bijelo, i ta je polica prvoga jutra u lipnju služila za podastiranje rezbarija prosudbi erla Groana. Djela proglašena najsavršenijima, a nikada ne bi izabrao više od tri, potom bi se pohranilo u Dvorani Šarenih rezbarija.
Pri nepokretnu kočenju preko dana, ti su živopisni predmeti, čije su se fantastične sjene micale i dužile po zidini iza njih iz sata u sat s kretanjem Sunca, uza sve svoje šarenilo zračili i svojevrsnom tamom. Zrak su među njima prožimale prezir i zavist. Majstori su stajali oko njih poput prosjaka, obitelji okupljenih u mučaljive grozdove. Bili su neotesani i prerano postarani. Lišeni sveg sjaja.
Sve neizabrane rezbarije iste se večeri spaljivalo na dvorištu ispod zapadnog balkona lorda Groana, kojemu je običaj pri spaljivanju bio ondje stajati i šutke prigibati glavu kao da trpi bolove, a zatim bi se iz unutrašnjosti triput oglasio gong, te bi se tri rezbarije koje su izbjegle plamenu iznijelo na mjesečinu. Izložilo bi ih se na balustradi balkona da ih živalj odozdo valjano vidi, i erl bi Groan pozvao njihove tvorce da istupe. Nakon što bi se postavili točno podno mjesta gdje on stoji, Erl bi im dobacio tradicionalne svitke veluma koji, kao što potvrđuju zapisi na njima, dozvoljavaju tim ljudima da svakoga drugog mjeseca prošeću po grudobranima iznad svojega boravišta dok je Mjesec pun. Dotičnih je noći, s prozora u južnoj zidini Gormenghasta, promatrač mogao gledati sitne prilike na mjesečini kojima je umijeće priskrbilo silno žuđenu počast kretanja ovamo i onamo po grudobranima.
Kad je Flay prošao kroz volat za poslugu i spustio se niz dvanaest stuba do glavnoga hodnika kuhinjskih odaja, shvati da je nastala oštra promjena raspoloženja. Samoću zábrana g. Rottcodda, koja mu se zadržala u svijesti, sad se oskvrnulo. Među ovdašnjim se kamenim prolazima vidjelo sve naznake raskalašene uzbuđenosti. G. Flay zgrbi koščata ramena i privuče šake u džepovima žaketa pred sebe, tako da mu među pesnicama ostane još samo crna tkanina. Tkanje se istegne kao da će mu se rasparati na križima. On neveselo pogleda nadesno i nalijevo, pa nastavi, krckajući dugim paukolikim nogama pri guranju kroz nabreklu skupinu fizikalaca. Cerekali su se prostačkim šalama, a jedan je, očito šaljivac, izvijao lice podatno poput kita u oblike naoko neovisne od lubanje, ako je uopće i imao lubanju podno te rastezljive puti. G. Flay se progura dalje.
U hodniku je bilo živo. Grozdovi prilika u pregačama stapali su se i razdvajali. Neki su pjevali. Neki su raspravljali, a neki se izvalili uza zid, ušutjeli od iscrpljenosti, puštajući da im se šake klate sa zglavaka ili glupo njišu u taktu neke kuhinjske budnice. Nesmiljeno se grajalo. Formalno je ovo odgovaralo duhu kakvog bi Flay htio vidjeti, ili bar smatrao primjerenijim prigodi. Zgranuo ga je manjak oduševljenosti u Rottcodda, dok se tu, ako ništa drugo, izražavala uvriježena radost zbog rođenja nasljednika Gormenghasta. Samo što sâm ne bi mogao iskazati ma kakvu naznaku oduševljenosti dok ga okružuju drugi koji su je puni. Dok je prolazio gužvom u hodniku i nastavljao uz tamne prolaze do klaonice smrdljive od svježe krvi, pekare s mirisom štruca i stubišta ka vinskim zalihama i podzemnu prepletu podruma zamka, osjećao je izvjesno zadovoljstvo opazivši koliko raskalašenih tetura u stranu da ga propusti, jer mu je položaj glavnog podvornika njegovog Lordstva zapovjednički, dok mu skiseljena usta i trajno ugniježđeno mrštenje na izbočenome čelu tvore upozorenja.
Flay nije često pohvalno gledao na tuđu sreću. U sreći je zapažao sjeme neovisnosti, a u neovisnosti pak sjeme pobune. Ali ovakva mu je prigoda bila drugačija, jer se strogo pridržavala običajnoga duha, te je g. Flay među rebrima proživljavao žacanja naslade.
Stigne do mjesta gdje su mu se slijeva, i na pola puta duž hodnika za poslugu, našla odškrinuta teška drvena vrata Velike kuhinje. Pred njim se, sve uži u tamnoj perspektivi, jer nije bilo prozora, dalje sterao mukli ostatak hodnika. Ni s jedne strane nije imao vrata, a završavao je kremenim zidom. U tome beskorisnom prolazu, očekivano, obično nije bilo nikoga, ali g. Flay zapazi više prilika što ondje leže izvaljene u sjenama. Uto ga načas zagluši silno rikanje i treskanje i toptanje.
Kada g. Flay zađe u Veliku kuhinju, odalami ga sparna zasićenost grozomorne vrućine lišene zraka. Primi je kao udarac u tijelo. Ionako mučno ozračje u kuhinji pogoršavalo je upadanje sunca u prostoriju s niza mjesta kroz visoke prozore, a povrh toga su se zbog slavljeničke pomame vatre opasno naložile. Ali g. Flay je shvaćao kako i priliči da tu bude ovako nesnosno. Shvaćao je čak i da su ova četiri pekača koja nezgrapnim cokulama uguruju goljenicu za goljenicom kroz metalna vrata pećnice, dotle da ona popušta pod neumjerenim opterećenjem, u suglasju s raspoloženjem primjerenim za prigodu. Posve nema veze što pojma nemaju što rade, a ni zašto to rade. Grofica je rodila; zar je ovo trenutak za racionalno ponašanje?
Kao povelik pauk obješen o metalnu strunu, kandelabar je s visine od devet stopa predsjedao sobom. S rastegnutih su mu željeznih krakova dugi lojni stalaktiti spuštali blijeda slijevanja kap po kap, kap po kap. Grubi stol s poluotvorenom ladicom, naoko punom zrnevlja, stajao je u takvu položaju podno tog željeznog pauka da se u jednom kutu loj postupno nakupljao u luminoznu piramidu veličine šešira.
Soba je bila neuredna do razmjera rusvaja. Sve je izgledalo kao da je tek načas odloženo. Čak se i krevet nalazio pod kutom, odmaknut ukoso od zida s nasušnom potrebom da ga se gurne natrag uz crvene tapete. Kako su svijeće trnule ili plamsale, tako su se sjene pomicale s ove na onu stranu, ili gore-dolje po zidu, i tim su se pomicanjima iza kreveta njihale sjene četiriju ptica. Između njih se kolebala ogromna glava. Tu je sjenu stvaralo njezino damstvo, sedamdeset šesta grofica Groan. Podupirao ju je veći broj jastuka, a crna joj je marama ogrtala ramena. Kosa, vrtlog tamne crvene boje silna sjaja, izgledala joj je kao da se iznenada napustila usred zaplitanja u zauzlanu strukturu povrh tjemena. Gusti su joj uvojci još padali po ramenima, ili se gomilali po jastucima kao klupka gorućih zmija.
Oči su joj bile one blijedo zelene boje uobičajene među mačkama. To su bile krupne oči, no izgledale su, spram blijede površine njezina lica, sićušno. Nos joj je bio dovoljno velik da se takvim i čini usprkos okolnome prostranstvu. Ostavljala je dojam glomaznosti, premda su joj se samo glava, vrat, ramena i ruke vidjeli nad posteljinom.
Jedna svraka joj se bočno penjala pa silazila duž lijeve podlaktice, položene na posteljinu dlanom uvis, i iz njega katkad zobala zrnevlje. Na ramenima su joj sjedili jedan batić i jedan golemi gavran, zaspao. Prečku postelje krasili su dva čvorka, drozd imelaš i mala sova. Svako toliko neka bi se ptica pojavila među rešetkama sitna, visoka prozora koji je pripuštao manje od nimalo svjetlosti. Bršljan je izvana upuzao kroza nj i počeo spuštati vitice niz sâm unutarnji zid, preko grimizne tapete. Iako je taj bršljan zagušio to malo svjetla što bi inače možda i uteklo u sobu, nije bio dovoljno gust da ptice ne bi mogle pronaći put kroza nj, da posjećuju damu Gertrude svake ure noći ili dana.
“Dosta je, dosta je, dosta je!” reče Grofica svraki dubokim, oporim glasom. “Dosta ti je to za danas, mili.” Svraka poskoči za palac-dva u zrak i sleti joj natrag na zapešće, gdje se našušuri; dugim repom lupi po poplunu punom pačjeg paperja.
Dama Groan baci ostalo zrnje kroz sobu, a batić naskoči s prečke postelje njoj na glavu, pa opet prhne s toga upletenog sletišta, dvaput obleti sobu, prošavši pri drugom kruženju kroz stalaktite od sjajnoga voska, te sleti na pod pokraj zrnevlja.
Grofica Groan zarije laktove u jastuke iza sebe, sad već sploštene i neudobne, te snažnim, teškim rukama uzdigne svoju masu. Potom se opet opusti i raširi ruke nalijevo i nadesno po prečki postelje otraga, a šake si objesi sa zglavaka s oba kraja preko rubova kreveta. Potez usta nije joj bio ni žalostan ni podsmješljiv dok je apstrakcijski promatrala skupljanje te lojne piramide na stolu. Gledala je svaku sporu kapljicu pri spuštanju na tupi vrh nakupine, tromom klizanju duž nejednakih bokova i ukrućivanju u dugu, kašastu laticu.
