Kazuo Ishiguro KLARA I SUNCE

150,00 kn350,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku.

Obriši
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Izrađena i smještena u trgovinu, gdje se ponekad nađe i u izlogu, Klara iz dana u dan uči novine o svijetu oko sebe – dok je hrani Sunce, tvorac dana samih. Jednog će dana u trgovinu ući pravo dijete i odabrati upravo nju.

Obdarena iznimnim zapažanjem i stvorena kako bi uvijek bila uz dijete kojemu pripadne, Klara je sklona tumačenju uzroka i posljedica isključivo iz onoga što vidi, čemu nadijeva svoje nazive kad joj nisu dostupni službeni. Kroz Klarine nam se oči pruža pogled na svijet koji ju je stvorio, svijet gdje su Umjetni Prijatelji poput nje potrebni.

Posvećen ljubavi prema djeci i žrtvovanju na koje su spremni oni koji ih vole, Klara i Sunce slojevit je, nerijetko duhovit, uvijek neodoljivo domišljen i u konačnici duboko human uvid u zakutke iskustva koje bi nam bez Klare bilo preteško pojmiti.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 30 mm / 164 x 228 x 36 mm
  • težina: 600 g / 1050 g
  • broj stranica: 288
  • papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: žuta eko-koža
  • izrada korica: sitotisak luminiscentne bijele boje, prozirni sloj
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • izrada kutije: pleksiglas debljine 3 mm, žuti UV otisak
  • zaštita kutije od grebanja: plava folija

Dok smo bile nove, Rosa i ja smo stajale usred trgovine, na strani stola s revijama, i imale pogled kroz više od pola izloga. Stoga smo mogle gledati ono vani – uredske radnike u užurbanu prolasku, taksije, dostavljače, turiste, Prosjaka i njegovog psa, donji dio Zgrade RPO. Nakon što smo se ondje privikle, Voditeljica nam je dopustila prići bliže izlogu, dotle da smo se našle odmah iza izloška, a odande se vidjelo koliko je Zgrada RPO visoka. A kad smo tamo bile točno u pravo vrijeme, vidjele bismo Sunce na putovanju, dok prelazi među vrhovima zgrada s naše strane na stranu Zgrade RPO.

Kad bi mi se posrećilo tako ga vidjeti, prignula bih lice da upijem što više njegove hranjivosti mogu, a ako bi Rosa bila uz mene, kazala bih joj da i sama tako postupi. Nakon minutu-dvije morale bismo se vratiti u zadane položaje, a dok smo bile nove brinulo nas je da ćemo bivati sve slabije i slabije, budući da se sa sredine trgovine često ne da vidjeti Sunce. Dečko UP Rex, koji je tada bio s nama, kazao nam je da se bez razloga zabrinjavamo, jer nas Sunce može doseći gdje god da smo. Pokazao nam je parket i rekao: “Evo, ovo tu vam je Sunčev uzorak. Ako ste zabrinute, samo ga dodirnite i opet ćete ojačati.”

Nije bilo kupaca kad je to rekao, a Voditeljica je slagala nešto na Crvene police, pa je nisam htjela smetati traženjem dopuštenja. Zato sam se osvrnula prema Rosi, a kad mi je uzvratila tup pogled, prešla sam dva koraka prema naprijed, čučnula i ispružila obje ruke prema Sunčevom uzorku na podu. Ali čim su mi ga prsti dodirnuli, uzorak je jenjao, i premda sam davala sve od sebe – tapšala mjesto na kojem se nalazio, a kad to nije uspjelo, trljala dlanove po parketu – odbijao se vratiti. Kad sam opet ustala Dečko UP Rex je rekao:

“Klara, to je bilo pohlepno. Vi UP-ice ste uvijek baš pohlepne.”

Bila je gotovo polovica četvrtog prijepodneva našeg boravka u izlogu kad sam primijetila kako taksi usporava, a vozač se naginje iz njega da mu ostali taksiji dopuste prijeći preko prometnih traka do rubnog kamena pred našom trgovinom. Josie je uprla oči u mene nakon što je izašla na pločnik. Bila je blijeda i mršava, a kad je krenula prema nama vidjela sam da ne hoda poput ostalih prolaznika. Nije baš bila spora, ali činilo mi se da odvaguje učinak svakog prijeđenog koraka ne bi li provjerila je li još uvijek izvan opasnosti od pada. Procijenila sam joj dob na četrnaest i pol godina.

Nakon što je došla dovoljno blizu da joj svi pješaci prolaze otraga, zastala je i osmjehnula mi se.

“Bok”, rekla je kroz staklo. “Hej, čuješ li me?”

Rosa je nastavila zuriti preda se u Zgradu RPO, kako je i trebala. Ali sad kad mi se djevojka obratila, smjela sam pogledati ravno u nju, uzvratiti joj osmijeh i poticajno kimnuti.

“Zbilja?” rekla je Josie – iako, naravno, tada još nisam znala da se tako zove. “Jedva da čujem samu sebe. Zbilja me čuješ?”

Opet sam kimnula, i zavrtjela je glavom kao da se jako divi.

“Opa.” Osvrnula se – čak je i tu kretnju izvela oprezno – prema taksiju iz kojeg je upravo izašla. Vrata su mu bila kako ih je ostavila, raskriljena preko pločnika, a otraga su ostale sjediti dvije prilike koje su razgovarale i pokazivale nešto iza pješačkog prijelaza. Činilo se da je Josie drago što se njeni odrasli ne spremaju izaći, pa mi je prišla za još korak bliže, dotle da joj se lice našlo tik pred izlogom.

“Vidjela sam te jučer”, rekla je.

Prisjetila sam se našega prethodnog dana, ali ne našavši spomena na Josie, iznenađeno sam je pogledala.

“Oh, nemoj da ti bude krivo ili što već, jer me nipošto nisi mogla vidjeti. Bila sam, ono, u prolazu u taksiju, baš ne ni jako sporom. Ali vidjela sam te u tvome izlogu, i zato sam rekla mami da danas stane točno tu.” Osvrnula se, opet onako oprezno. “Opa. Ona i dalje priča s gđom Jeffries. Baš skup način razgovora, zar ne? Taj taksimetar im samo otkucava.”

Tada sam zapazila kako joj se, pri smijehu, lice ispuni dobrotom. Ali, začudo, u istome sam se trenutku po prvi put upitala nije li Josie usamljeno dijete o kakvima smo Voditeljica i ja razgovarale.

Pogledala je načas Rosu – koja je i dalje poslušno zurila u Zgradu RPO – pa rekla: “Prijateljica ti je zbilja slatka.” Kad je to rekla, Josie je već iznova uprla pogled u mene. Nastavila me šutke promatrati još nekoliko sekundi, pa sam se zabrinula da njeni odrasli ne izađu prije no što uspije reći još nešto. Ali onda je rekla:

“Znaš što? Tvoja prijateljica će biti savršena prijateljica nekome drugom. Ali kada smo jučer prošle ovuda u vožnji ugledala sam tebe, i pomislila da je to ta, da je ona UP koju tražim!” Opet se nasmijala. “Oprosti. Možda ti zvuči kao omalovažavanje.” Ponovno se osvrnula prema taksiju, ali prilike otraga nisu ničim odavale da bi htjele izaći. “Jesi li Francuskinja?” upitala me. “Malo sličiš na Francuskinju.”

Osmjehnula sam se i odmahnula glavom.

“Neke dvije Francuskinje”, rekla je Josie, “došle su nam na prošli sastanak. Obje su nosile frizuru kao ti, urednu i kratku. Izgledale su slatko.” Šutke me promatrala još koji trenutak, i učinilo mi se da sam opazila još jednu sitnu naznaku tuge, ali tada sam još bila posve nova i nisam mogla biti sigurna. Zatim se razvedrila, rekavši:

“Hej, zar vam ne postane vruće dok tu tako sjedite? Treba li vam piće ili već nešto?”

Odmahnula sam glavom i pridigla ruke dlanovima naviše, da joj naznačim ljupkost padanja Sunčeve hranjivosti na nas.

Jednom sam, ujutro našega petog dana u izlogu, spazila dva taksija na strani Zgrade RPO kako se kreću polako i tako blizu da bi netko nov mogao pretpostaviti da je to jedno vozilo – svojevrstan dvostruki taksi. Onda je onaj sprijeda malo ubrzao i stvorio procjep, i kroz taj sam procjep na suprotnom pločniku spazila četrnaestogodišnjakinju u ilustriranoj majici kako ide prema prijelazu. Bila je bez odraslih ili UP-a, ali izgledala mi je samopouzdano i pomalo nestrpljivo, a kako je hodala brzinom taksija, mogla sam je na neko vrijeme motriti kroz procjep. Zatim se procjep između taksija još proširio, i zapazila sam da je uz nju ipak UP – dečko UP – koji hoda tri koraka iza nje. I čak se u tom kratkom trenutku zapazilo da ne zaostaje slučajno; djevojka je odredila da uvijek imaju ovako šetati – ona sprijeda, a on nekoliko koraka iza nje. Dečko UP je to prihvatio, premda će ostali prolaznici to primijetiti i zaključiti da ga djevojka ne voli. I razabrala sam dečku UP-u skanjivanje pri hodu, i upitala se kako bi bilo pronaći dom, no znati da te tvoje dijete ne želi. Sve do prizora tog para nije mi sinulo da bi UP mogao biti s djetetom koje ga prezire i hoće ga se riješiti, i da bi oni svejedno nastavili biti zajedno. Zatim je prednji taksi malo usporio zbog prijelaza, a onaj stražnji mu se primakao i nestali su mi s vidika. Nastavila sam promatrati da vidim hoće li prijelazom doći na našu stranu, ali nisu bili među pješacima koji su prešli, dok su mi pogled na suprotnu stranu zakrili svi ostali taksiji.