Katherine Arden TRILOGIJA ZIMSKA NOĆ

240,00 kn675,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Kroz tri romana o djevojci Vasilisi Petrovnoj – jedinstvenoj Vasji – Katherine Arden oblikovala je pogled na srednjevjekovnu Rusiju na razmeđi povijesti i bajke. Medvjed i Slavuj, Djevojka u tornju i Zima za vješticu omiljene su knjige diljem svijeta.

Objavljena na hrvatskom u razdoblju između travnja 2018. i veljače 2019. godine, trilogija Zimska noć dostupna je u luksuznom obliku samo kao cjelina zbog vrlo ograničene količine romana Medvjed i Slavuj u tom obliku.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 25+27+31 mm / 164 x 228 x 30+32+33 mm
  • težina: 670+676+678 g / 800+806+808 g
  • broj stranica: 332+368+404
  • papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • izrada korica: sitotisak i simulirani duborez
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • poklon naljepnica i straničnik

« 1 od 2 »

« 1 od 2 »

Vasja nikad nije vidjela nijednog Tatara, pa nije imala jasan pojam o veličini utvrde koja bi joj trebala da se od dotičnoga zaštiti. Svejedno, ona sumnjičavo promotri jamu. “Nije baš velika.”

Aljoša prevrne očima. “Zato ju i kopam, zekane”, reče. “Da ju povećam. Daš li mi još?”

Vasja mu krene pružiti medenjak, ali onda zastane. “I ja bih iskopala jamu i strijeljala Tatare.”

“Pa, ne možeš. Nemaš ni luk ni štihaču.”

Vasja se namrgodi. Aljoša je dobio nož i luk na dar za sedmi imendan, ali cjelogodišnje preklinjanje njoj nije urodilo nikakvim plodom, što se naoružavanja tiče. “Nema veze”, reče ona. “Mogu ja kopati štapom, a otac će mi kasnije darovati luk.”

“Ma nemoj.” Ali Aljoša ne prigovori kad mu je Vasja pružila pola kolača i otišla potražiti štap. Nekoliko su minuta radili složno i šutke.

Ali kopanje štapom ubrzo dojadi, čak i ako se svako toliko poskoči ne bi li se pogledom potražilo zlobne Tatare.

Vasja sijevne na noge i primi nož o pojasu. Krijese li se to oči u mraku?

Vasja ne uputi poziv – nije bila glupa – ali zurila je u smrekove grane nad sobom sve dok joj oči nisu zasuzile. Mali joj je nož hladan i žalosno sitan počivao u ruci.

Tišina. Zar joj se samo učinilo?

Tada se opet začuje smijeh. Vasja ustukne, bešumno, uzme zapaljenu kladu s vatre i poduhvati ju.

Dum, začuje. Dum još jednom – a onda jedna žena saskoči u snijeg u podnožju smreke.

Ili ipak ne žena. Jer kosa i oči ovog stvorenja bile su utvarno blijede, a sjajna koža boje zimske ponoći. Nosila je ogrtač boje sna, ali glava, ruke i stopala bili su joj goli. Vatra joj počne rumeno igrati po čudnom i ljupkom licu, a hladnoća joj očito nije smetala. Dijete? Žena? Čortica. Neki noćni duh. Vasji u isti mah lakne i obuzme ju još jači oprez.

“Babuška?” reče oprezno. Spusti zapaljenu zublju. “Uz moju ste vatru dobrodošli.”

Čortica se uspravi. Oči su joj bile daleke i blijede poput zvijezda, ali usta joj se izviju, vesela kao dječja. “Ljubazna putnica”, reče lako. “Trebah to i očekivati. Pusti kladu, dijete; neće ti trebati. Da, sjest ću uz tvoju vatru, Vasilisa Petrovna.” Rekavši to, spusti se u snijeg uz plamenove i odmjeri Vasju od glave do pete. “Daj!” reče. “Dođoh ti u posjet; mogla bi me barem ponuditi vinom.”

Vasja, nakon malo oklijevanja, pruži posjetiteljici mješinu medovine. Nije bila tako glupava da uvrijedi stvorenje koje kao da je palo s neba. Ali – “Znate mi ime, babuška”, usudi se Vasja. “Ja vaše ne znam.”

Izraz nasmiješenih usta se ne promijeni. “Zovu me Polunočnica”, reče, pa otpije.

“Domovoj mi reče da je Maša tu.”

Jasno da je tu, odvrati joj konj, držeći se nadmoćno. Makar još ne zna razgovarati sa mnom, zna da ću ritnuti svakoga tko joj pokuša nauditi.

To nije tek prazna prijetnja kad je uputi punih sedamnaest dlanova visok pastuh.

“Ne mogu joj zamjeriti što ti je došla”, reče Vasja. Opet počeše konja po grebenu, a pastuhu se uši objese od miline. “Kao malena, uvijek bih otrčala u staju na prvi znak nevolje. Ali ovo nije Lesnaja Zemlja. Olja se prestrašila kad otkriše da je nema. Moram ju odvesti natrag.”

Djevojčica u slami se promeškolji i zakmeči. Vasja oprezno klekne, nastojeći si poštedjeti bolni bok, baš kad se Marja probudi, s trzajem. Djetetova glava se zabije Vasji u rebra, i ona jedva izbjegne vrisnuti; na rubovima vidnog polja joj se zacrni.

“Tiho, Mašo”, reče Vasja, kad napokon uspije progovoriti. “Tiho. Ja sam. U redu je. Sve je u redu. Na sigurnom si.”

Dijete se primiri, ukočeno u zagrljaju starije djevojke. Krupni konj spusti glavu i njuškom ju pomiluje po kosi. Ona pogleda prema njemu. On joj vrlo nježno usnama takne nos, i Marja cikne majušnim hihotom. Zatim zarije lice djevojci u rame i rasplače se.

“Vasočka, Vasočka, ničeg se ne sjećam”, prošapće između jecaja. “Samo se sjećam da me je bilo strah—”

Dodatne informacije

Želite li svoju knjigu u kutiji, bez kutije ili samu kutiju?

sama kutija, knjiga bez kutije, knjiga s kutijom