Opis
Laura Iven se vratila roditeljima u Halifax nakon što je tri godine provela kao bolničarka na Zapadnoj fronti. Nosi Croix de Guerre za zasluge u višednevnom zbrinjavanju žrtava nakon prvog napada plinom kod Ypresa i tešku ozljedu noge koja joj je donijela častan otpust.
Kad najveća eksplozija s ljudskim uzrokom u dotadašnjoj pisanoj povijesti zbriše i Halifax i roditelje, Lauri preostane zadnja slamka nade – mogućnost da joj je brat Freddie, vojnik na Fronti, i dalje živ. Premda je primila sanduk s njegovim stvarima i pločicama, uz njega nije došao i brzojav s viješću o smrti.
U zdvojnoj potrebi da dozna što se zbilo s Freddiejem, Laura nalazi način za povratak na Frontu, na put koji će je odvesti u neslućene dubine pakla.
Freddiejeva je odjeća došla u Veith Street umjesto u Blackthorn House, a brzojav koji joj je trebao prethoditi nije niti stigao do Laure. Što ju nije iznenadilo. Ništa nije fukcioniralo kako treba još od prosinca.
Od šestog prosinca, točnije rečeno. Kad je parobrod Mont Blanc uplovio u luku Halifaxa s gorivom na palubi i teretnim prostorom punim visoko razorna eksploziva. Udario je u teretni brod, pričalo se, pa se gorivo zapalilo. Lučke su posade nastojale ugasiti taj požar kad su plamenovi pronašli nitroglicerin.
Tako su barem glasine navodile. “Ne, ne sumnjam da je točno”, govorila je Laura pacijentima kad bi je upitali, kao da bi ona znala. Kao da se za tri godine iskustva ratne bolničarke prisno upoznala s visoko razornim eksplozivom iz svega onog što on ispisuje na koži. “Zar niste vidjeli buktinju?”
Jesu, odreda. Otac joj je bio na jednom brodu među onima koji su nastojali potopiti požar. Halifax je poslije izgledao kao da je Bog digao orijašku goruću čizmu, pa nagazio. Novi grobovi u Fairviewu tijesno su ležali uz pet godina stare nadgrobne spomenike Titanica, dok je selo Mi’kmaqa prestalo postojati.
Dijete je plakalo dok mu je gulila zavoje.
“Tiho”, reče mu Laura. “Zaboljet će te samo na časak, a budeš li plakao, kako da ti ispričam priču o ljubičastom konju?”
Dječak se suzno namršti na nju. “Konji nisu ljubičasti.”
“Jedan je bio.” Laura odreže umrljanu gazu. “Svojim očima sam ga vidjela. U Francuskoj. Prirodno, konj nije izvorno bio ljubičast. Bio je bijel. Predivan bijelac u vlasništvu jednog doktora. Samo, taj se doktor bojao da mu netko ne opazi bijelca u mraku i ustrijeli ga. Okreni se. Htio je konja skrivena u noći. Pa je otišao vještici—”
Trzaj. “U Francuskoj nema vještica!”
“Naravno da ima. Ne trzaj se. Zar se ne sjećaš bajki?” Freddie ih je obožavao.
“Pa dobro, vještice nisu ostale u Francuskoj”, obavijesti ju dijete ustreptalim glasom. “Budući da je rat.”
“Možda se vješticama rat sviđa. Mogu raditi što god ih je volja, jer su svi zauzeti borbama. Nego, hoćeš da ti pričam o ljubičastome konju ili ne? Okreni se natrag.”
“Da”, reče dječak. Sad je razrogačenih očiju gledao u nju.
“U redu. Pa, vještica je doktoru dala čaroliju da potamni konja. Ali kad ju je doktor iskušao – puf! Ljubičast kao zumbul.”
To djetetu napokon odvuče pažnju. “Je li to bio čaroban konj?” ozbiljno je upita. “Nakon što je postao ljubičast?”
Laura je vezivala zavoje. Djetetu su suze presušile. “Pa nego što. Galopom je mogao u sat vremena prijeći put od Pariza do Pekinga. Doktor je otišao ravno u Berlin i povukao Kaisera za nos.”
Osobna imovina vojnika šalje se ako umru u bolnici. Ali Laura nije dobila obavijest o smrti. U sanduku može biti bilo što. Freddie je na dopustu, pije ili se karta ili ganja uši kroz šavove košulja.
Laura je samo nepomično gledala u sanduk.
Onda se odnekud iz kuće začuje ženski jauk. Lauri gotovo lakne zbog tog prekida, te se naglo osvrne i požuri u hodnik. Zatekne se u tami, uz dopiranje jantarna svjetla i blebetanja ispod vrata salona. Težak tepih iz Aubussona potezao joj je stopala. Strog se glas digne nad grajanje. “G. Shaw!” pozove. “Jamese Shaw, ako se nalazite na drugoj strani, ako ste tu, obratite nam se!”
Laura zastane. Još jedna seansa. Sestre Parkey veseli održavanje seansi. Seanse su 1918. proživljavale procvat. Rat je ušao u četvrtu godinu. Ljudi su rado napominjali da ako je čovječanstvo usvojilo umijeće leta, i zapažanja metaka pod živom kožom, i plovidbe pod vodom, stoji zaključak da umije i razgovarati s mrtvima. Zarada od seansi donosila je Lauri plaću. Sestre Parkey nastavile su ju plaćati premda je većinu vremena nakon eksplozije provela u onoj bolnici u YMCA-u. Laura je bila zahvalna sestrama Parkey.
Sada graja mine. Hodnik utihne. G. Shaw, pomisli Laura, očito nije prisutan. Prodorni se glas opet uzdigne. Zvučao je kao Agatha, najstarija gđica Parkey. “Dusi! Ako netko od vas poznaje g. Shawa, znade sudbinu g. Shawa, g. Jamesa Shawa, neka sada prozbori.”
