Opis
Nakon što autobus kojim je šesti razred išao na izlet uđe u izmaglicu i pokvari se, za troje učenika koji odluče izaći iz njega život nikad više neće biti isti.
Jer iza izmaglice ih čeka sasvim drugačiji svijet, svijet utvara i strašila, svijet duhova i čudovišta, svijet strave što vreba na svakom koraku.
Svijet smješkavoga.
Tehnički podaci o knjigama:
- dimenzije knjiga: 150x210x20+21+19+20 mm
- težina: 360 g + 400 g + 320 g + 360 g
- broj stranica: 184+196+172+184
- papir: AD offset 100 g/m2, FSC certificiran
- ovitak: Kunstdruck Matt 300 g/m2, FSC certificiran
- tisak korica: offset + UV lak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi
Ollie se okrene.
Većina šestaša motala se po travnjaku ispred škole i gledala kako Coco Zintner skakuće kao buha – vrisak je ispustila ona. Coco bi se u trupi cvjetnih vila osjećala kao kod svojih. Imala je krupne, nakošene i ledeno plave oči. Crvenkasto plava kosa bila joj je toliko crvenkasta da je na suncu izgledala ružičasto. Dalo se zamisliti da Coco ujutro izmili iz narcisa i za doručak srkne nektar. Ollie je bila pomalo ljubomorna. Sama je imala guste i neuredne smeđe kovrče i nitko je nikada neće pobrkati s cvjetnom vilom. Samo, podsjeti se Ollie, ako mi Phil Greenblatt nešto ukrade, barem sam dovoljno krupna da ga kresnem.
Phil Greenblatt je ukrao šljokičastu bilježnicu od Coco. Istu onu koju je Coco brzo zaklopila kada ju je g. Easton prozvao. Phil je sad ignorirao pokušaje Coco da mu je preotme – bijući stopu viši od nje. Coco je bila majušna. S lakoćom je podigao bilježnicu nad glavu Coco, okrenuo traženu stranicu i počeo se podrugljivo smijuljiti. Coco je ojađeno kriještala.
“Hej, Briane”, pozove Phil. “Pazi ovo.”
Coco brizne u plač.
Brian Battersby je bio zvijezda školske hokejaške momčadi, premda mu je bilo tek dvanaest godina. Bio je daleko niži od Phila, ali izgledao je nekako skladnije oblikovan, umjesto da mu udovi strše kao u bogomoljke. Naslonio se na cigleni zid školske zgrade i sa zanimanjem promatrao Phila i Coco.
Ollie se počne ljutiti. Coco nikome nije bila pretjerano draga – upravo se doselila iz grada i svojim ciktavim oduševljenjem svima je išla na živce. Ali, stvarno, rasplakati je u školi?
Brian pogleda u bilježnicu koju mu je pokazao Phil. Slegne ramenima. Ollie se učini da on izgleda kao da mu je više od svega neugodno.
Coco se još jače rasplače.
Coco zaspi, misleći i dalje na šah.
Coco usne san. Ne o šahu.
U snu je hodala niz taman hodnik, tako dug da mu se nije vidio završetak. Crte mjesečine padale su po tapisonu i tvorile sjenovite pruge. Ali nigdje nije bilo prozora. Samo mjesečine. Vladala je ciča zima. S obje su se strane nalazili redovi običnih bijelih vrata, natrule boje koja se ljuštila. Iza jednih vrata Coco je čula nečiji plač.
Samo, iza kojih vrata? Činilo se da ih ima na stotine. “Gdje si?” pozove Coco.
“Ne mogu ih pronaći”, zajeca glas neke djevojčice. “Nema gdje ih nisam tražila, ali ne mogu ih pronaći. Majka kaže da se ne smijem vratiti kući sve dok ih ne pronađem.”
Coco se učini da čuje korake koji se povlače za njom. Teške, nepravilne korake. Počne se ježiti. Ali morala je naći tu plačnu djevojčicu. Bila je sigurna u to. Morala ju je naći prije no što je koraci sustignu. Potrči hodnikom. “Što to tražiš?” dovikne joj. “Mogu ti pomoći da to pronađeš. Gdje si?”
Zatim zastane u mjestu. Mršava djevojčica, visoka otprilike poput nje, u bijeloj spavaćici, pojavila se u hodniku. Lice joj je bilo u sjeni. “Ovdje”, reče.
Coco iz nekog razloga nije htjela vidjeti lice ove djevojčice. “Zdravo”, reče, i začuje kako joj glas puca.
“Tražim svoje kosti”, šaptom joj povjeri djevojčica. “Možeš li mi pomoći?”
Rasvjeta zatreperi.
Brian s trzajem podigne pogled s knjige. Osvrnu se i Ollie i Coco, oprezno. Rasvjeta opet zatreperi.
“Sigurno je zbog oluje—” započne Coco.
A onda se rasvjeta isključi.
Upravo u tom trenutku, netko im pokuca – bum, bum, bum – na vrata.
Njih troje se ukipi. Znali su da ne smiju vrisnuti. Zagledaju se u vrata. Jedino je svjetlo još potjecalo od vatre. Bacala im je velike i čudne sjene po zidovima.
Bum. Na ovo kucanje sijevnu na noge i pohitaju se okupiti. Coco se spotakne o svoju hrpu knjiga; Ollie je ulovi, i zajedno stanu nasred salona, čvrsto se držeći za ruke.
“Nije bilo nikoga dok sam gledao van!” dahne Brian. “Nije bilo nikakvog auta…”
“Auta sigurno nije bilo”, uzvrati mu Ollie šaptom. “Vidjeli bismo mu svjetla.”
“Možda se dovezao ugašenih farova?” prošapće Coco.
Ollie baci pogled na zapešće. Nosila je ručni sat. Samo što to nije bio običan ručni sat. Pripadao je njenoj majci, pokojnoj. Ekran mu je naprsnuo; nije pokazivao vrijeme. Ali ponekad je davao Ollie savjete.
Kao sada.
Sjao je slabim plavičastim svjetlom, i jedna se riječ pojavila na ekranu nejasnim, titravim slovima.
TIHO, pisalo je.
Njih troje postanu sasvim nepomični. Brian osjeti kako mu graške znoja počinju izbijati na čelo. Srce mu je mahnito tuklo, poput fazana u stupici. Zašto se kucanje srca tako glasno čuje? On pokuša potpuno prestati disati. Osjeti da se i djevojčicama ruke znoje u njegovoj. Da bježe? Da ostanu mirno?
TIHO.