Alix E. Harrow JANUARY I DESET TISUĆA VRATA

80,00 kn225,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku.

Rasprodano
Obriši
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Dok živi u prostranom ladanjskom zdanju punom osebujnih blaga, January Scaller je i sama posve jedinstvena, bakrenasto crvenkaste kože i neodrediva podrijetla. Kao štićenica imućnoga g. Lockea, slična je artefaktima kojih je kuća puna: pomno čuvana, često zanemarivana i nedvojbeno odnekud otuđena.

Zatim do nje na zagonetan način dospije neobična knjiga. Knjiga što nosi mirise drugih svjetova i prenosi pripovijest o tajnim vratima, o ljubavi, pustolovini i opasnosti – baš poput romana u nastavcima koje January dijeli sa svojim jedinim prijateljem Samuelom, dostavljačem namirnica iz obližnje trgovine. Svaka stranica otkriva sve više nemogućih istina o svijetu koji prikazuje, i January uskoro postaje neraskidivo vezana uz knjigu Deset tisuća vrata.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 28 mm / 164 x 228 x 33 mm
  • težina: 676 g / 806 g
  • broj stranica: 352
  • papir: Munken Polar 90 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: drvo starih turopoljskih kuća, savitljivo na hrptu, prusko plave boje
  • izrada korica: lasersko rezanje, graviranje, lakiranje, ultraljubičasto tiskanje
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila

Sa sedam sam godina pronašla vrata. Sve mi se čini kako bih trebala tu riječ napisati velikim početnim slovom, da vam bude jasno kako ne mislim na vrtna, ili neka obična vrata što pouzdano vode u kuhinju s bijelim pločicama ili plakar u spavaćoj sobi.

Sa sedam sam godina pronašla Vrata. Eto – gledajte kako se visoko i ponosito ta riječ sada koči na stranici, s kutom toga V crno odškrinutim u bijelo ništavilo. Kad vidite tu riječ, zamišljam kako vam se od sitnog srsa prepoznavanja ježe dlačice na potiljku. Pojma nemate o meni; ne vidite kako sjedim za ovim pisaćim stolom od žuta drva, dok mili slani lahor prebire ove stranice kao čitateljica u potrazi za straničnikom. Ne vidite ožiljke koji mi se svijaju i pletu po koži. Ne znate mi čak ni ime (glasi January Scaller; tako da sad valjda ipak znate nešto malo o meni, pa sam uprskala poantu).

Ali znate o čemu se radi kad vidite riječ Vrata. Možda ste čak i sami vidjeli jedna, dok stoje poluodškrinuta i trula u nekoj staroj crkvi, ili nauljena i sjajna u zidu od opeke. Možda ste, ako ste od onih maštovitih čije noge same od sebe potrče prema neočekivanim mjestima, čak prošli kroz jedna i zatekli se na zaista vrlo neočekivanu mjestu.

A možda nikad u životu niste ni načas opazili Vrata. Nema ih više onoliko kao nekada.

Ali svejedno znate za Vrata, zar ne? Jer postoji deset tisuća priča o deset tisuća Vrata, a znamo ih dobro baš koliko i vlastita imena. Vode u Vilindom, u Valhallu, na Atlantidu i Lemuriju, u Raj i Pakao, u svim smjerovima kamo vas kompas nikada ne bi mogao odvesti, drugamo. Moj otac – koji je istinski školar, a ne samo mlada dama s nalivperom i nizom stvari koje treba napisati – to sriče mnogo bolje: “Ako sagledamo priče kao arheološke lokalitete, i krajnje pomnim brisanjem skinemo s njihovih slojeva prašinu, otkrijemo da im na nekoj razini uvijek postoji prolaz. Točka koja dijeli ovdje od ondje, nas od njih, ono svjetovno od onoga čarobnog. Upravo u trenucima kada se otvore vrata, kada nešto proleti između svjetova, dogode se priče.”

Trčala sam sve dok mi se štapićaste noge nisu počele tresti, a prsa nadimati o šavove haljine. Trčala sam sve dok se ulica nije pretvorila u zavojitu stazu, a zgrade iza mene nisu progutale glicinija i kozokrvina. Trčala sam i nastojala ne misliti na staričine oči na svojem licu, ni na nevolju u kojoj ću se naći zbog nestajanja.

Stopala mi prestanu tabanati tek kad shvate da se zemlja pod njima pretvorila u prevaljene trave. Zatekla sam se u samotnu, nepokošenu polju pod nebom toliko plavetnim da me podsjetilo na one pločice koje je otac donio iz Perzije: na veličanstveno plavetnilo što proždire svijet, u koje se može upasti. Visoke trave boje hrđe valjale su se pod njim, a pokoji mjestimični cedar zavojito je sezao u nj.

Od nečega u obliku tog prizora – zasićena mirisa suhe cedrovine na suncu, valjanja trave spram neba poput tigrice u narančastom i plavom – dođe mi da se skutrim u suhim stabljikama kao lane koje čeka majku. Gazila sam dublje, lutajući, puštajući da mi dlanovi prelaze preko mucastih vrhova divljih žitarica.

Gotovo da uopće nisam opazila Vrata. Sva Vrata su takva, napola zasjenjena i iskošena sve dok ih se ne pogleda baš kako treba.

Ova nisu bila više od staroga okvira od brvana oblikovanog poput početka kule od karata. Mrlje hrđe prekrivale su drvo na mjestima gdje su se šarke i čavli raspali u ništavilo, a od samih je vrata preostalo tek nekoliko hrabrih dasaka. Ljuskava se boja još držala uz njih, kraljevski plava poput neba.

Nego, u to vrijeme nisam znala za Vrata, a ne bih ni povjerovala u njihovo postojanje ma i da ste mi uručili anotiranu zbirku svjedočanstava u tri sveska. Ali kad sam vidjela ta trošna plava vrata gdje tako samotno stoje u polju, ushtjela sam da me odvedu nekamo drugdje. Nekamo gdje nije Ninley u Kentuckyju, nekamo gdje je novo i neviđeno i tako prostrano da mu nakraj nikad neću doći.

Sa sedam mi je godina taj rokovnik bio najdragocjenija svojina u životu, premda je pravno upitno jesam li mu bila i formalna vlasnica. Nisam ga kupila, niti mi ga je netko dao – našla sam ga. Igrala sam se u Faraonskoj sali netom prije sedmog rođendana i otvarala i zatvarala sve vaze i iskušavala nakit, pa slučajno otvorila i jednu lijepu plavu škrinju za blago (Kutija sa svodnim poklopcem, urešena bjelokošću, ebanovinom, plavom fajansom, Egipat; izvorno par istovjetnih). A na dnu te škrinje se nalazio taj rokovnik: kože boje zagorjela maslaca, kremastih pamučnih listova praznih i zamamnih poput svježeg snijega.

Činilo mi se vjerojatnim kako mi ga je g. Locke tu ostavio da bih ga pronašla, kao tajan dar koji zbog ozbiljnosti ne bi mogao izravno dati, pa sam ga uzela bez oklijevanja. Pisala sam u nj kad god sam se osjećala usamljeno ili izgubljeno, ili dok bi moj otac izbivao a g. Locke je bio zauzet, a dadilja pak užasna. Puno sam pisala.

Uglavnom sam pisala priče poput onih koje sam čitala u Samuelovim primjercima Argosyja, o hrabrim malim dječacima plave kose s imenima poput Jack ili Dick ili Buddy. Puno sam razmišljala o naslovima od kojih se ledi krv u žilama i ispisivala ih posebno zavojitim pismom (“Zagonetka otpirača”, “Društvo zlatnog bodeža”, “Leteća sirotanka”), dok baš nimalo nisam razbijala glavu oko pripadajuće radnje. Tog mi je popodneva, dok sam sjedila na tome samotnom polju uz Vrata koja ne vode nikamo, došlo da napišem drugačiju priču. Neku istinitu priču, onakvu u koju bih se mogla ušuljati, samo ako budem dovoljno čvrsto vjerovala u nju.