Glas većine pisaca mijenja se iz godine u godinu; glas Neila Gaimana mijenja se iz priče u priču, što je najupečatljivije upravo iz njegovih zbirki pripovijedaka, u nas još neprevedenih. Gaiman je uvijek posve predan priči pred sobom, pa njoj prilagođuje izbor stilema, pripovjednih postupaka i samu konačnu formu teksta. Ne postoji, stoga, nešto što bi se moglo nazvati prepoznatljivim Gaimanovim stilom.
Postoji, doduše, nešto što odskora prožima njegov cjelokupan rad: posvećenost zvučnosti samih riječi. Je li to zbog onih kojima ih čita – supruge, ili djece, ili unuka – sâm će vam reći. Ali knjige poput Oceana na kraju staze ili Nordijske mitologije jednostavno vabe da ih se čita naglas. Bilo da promišljenim raspoređivanjem zareza (kao u Oceanu) stvara ritam riječi koji podsjeća na valove, te formom neprestano iznova asocira na vodeni vid podsvijesti i prisjećanja na kojem se knjiga temelji, bilo da svodi priču na ono najsuštinskije, bez kićenja i kompliciranja (kao u Nordijskoj) pa mu riječi zvuče vrijedne pozorna izgovaranja na kakvom druženju prekaljenih ratnika, Gaiman je odnedavna jednako slušljiv kao što je čitljiv. Nije slučajno da su audioknjige – gdje ih sâm čita – trajno popularan oblik njegovih djela na engleskom jeziku.
Jezgrovitost je u mom radu na prijevodu Nordijske mitologije time bila vodeće načelo: riječima je tu tijesno, a prizorima i zbivanjima prostrano. A šturost izražavanja nipošto ne podrazumijeva manjak rječitosti: svaka riječ jednostavno znači točno to što znači, kao čvrst kamen na koji se idući kamen naslanja. Nordijska je mitologija po Gaimanu plod tradicije ljudi koji su malo pričali, a puno time rekli. I to je onda bilo kozmički bitno, kad je o stvaranju i smaku svega riječ, odnosno neprestano zanimljivo, kad je o većini priča o bogovima riječ. Priče o bogovima i u izvornicima su katkad duhovite: kod Gaimana su odreda urnebesno smiješne. A do duhovitosti se ne može doći pričanjem bez kraja i konca. Naravno, kad je o odabirima za prijenos humora riječ, mogu se samo nadati da je izražavanje koje je meni smiješno bar donekle smiješno i vama.
Većina naslova Mitopeje morat će, neizbježno, slijediti načine izražavanja minulih vremena. U prijevodu na hrvatski to se može riješiti vrlo ružno, namjernim arhaiziranjem i mrtvim vokabularom i nepotrebno zamršenom sintaksom. Samo, čemu? Hrvatski jezik ima stvarnu povijest (koliko god mu sadašnji štokavski standard bio kodificiran razmjerno nedavno, prije stoljeća i pol) i stvarne, dobre, čvrste, ratničke i junačke riječi (koliko god ga sitne duše nastojale svesti na sustav malograđanskog komuniciranja, lišavajući ga sastavnica potrebnih za pjesništvo o kakvom je tu riječ). U slučaju Nordijske mitologije postavio sam neke parametre specifične za ovaj tekst, kao i neke koji će se odraziti na cijeli moj rad za Mitopeju.
Prvi je stalno korištenje pripovjednog prezenta, inače navodno manje primjerenog pričama smještenim u naše i nedavno vrijeme. Dosad sam ga rabio u prijevodima J. R. R. Tolkiena i G. R. R. Martina, iz pijeteta prema radu prevoditelja tih pisaca koji su mi prethodili, ali zapravo nigdje drugdje: iznimka su jedino uvodne priče u poglavljima Američkih bogova, ali te izdvojene Gaimanove vinjete ionako su mi bile ogledni poligon za glagolska vremena koja obično ne koristimo™. Gle čuda, u Nordijskoj mitologiji ima i takvih: stvaranje svijeta jednostavno nije stvaranje svijeta ako se ne pripovijeda uz izdašno oslanjanje na aorist i imperfekt. Shvatljiva su to glagolska vremena svima nama, samo ne u pretjeranim količinama: podnošljiva su čak i u kinu, kao kad Hipolita pripovijeda Dijani priču o Aresovom padu. U ovoj knjizi rabim ih samo u početnim poglavljima, sve do trenutka kad se sklopi primirje između pobjedničkih bogova iz redova Asa i poraženih bogova iz redova Vana: tim činom dolazimo do vremenske razine sadašnjosti glavnine radnje knjige, pa prelazimo na obični, perfektni perfekt, uz pripovjedni prezent. Gaiman to nije mogao učiniti u izvorniku, jer je engleski oskudniji glagolskim vremenima; ova je razdioba posebnost hrvatskog prijevoda.
(Ništa od svega navedenog ne bi smjelo biti prezahtjevno nikome tko je pročitao Bibliju, barem u njenom najljepšem prijevodu na hrvatski, onom jeruzalemskom.)
S druge strane, korištenje prezenta i futura kao nosećih glagolskih vremena za pripovijedanje Ragnaroka, sumraka bogova, smaka svega, potpuno je Gaimanova odluka. Možda dođe dan kad se neću ježiti pri čitanju tih redaka; još nije došao. A pritom sam više nego svjestan koliko je time oslobodio radnju konteksta iz kojeg je inače poznajemo, proročanskih riječi vidjelice poznatih kao Völuspá: ovdje je pripovjedač (ili pripovjedačica, pripazio sam da narativni glas nikad ne poprimi rodni oblik) samo to bestjelesno “ja” koje nas je fasciniralo i uveseljavalo cijelim trajem knjige, samo da bi nam sad opisalo kako će sve skončati, kako će svi izginuti.
Gaimanov Ragnarok hladno mogu svrstati među najmoćnije ulomke koje sam ikada imao priliku prevesti. Morao je biti takav, zbog onoga što mu prethodi, a i zbog onoga što slijedi.
Put kroz glagolska vremena u Nordijskoj mitologiji djelovat će organski, nadam se: put kroz vokabular ne bi smio biti teži. Nijedna riječ u knjizi nije umjetna. Sve bi nam trebale biti u rasponu onih kojima se pasivno, ako već ne i aktivno služimo – da, čak i “gvozd” ili “komin”, ili pojam “strojan”, nisu baš beznadno ugasli arhaizmi. I ne, ne bismo smjeli smatrati tekst manje književnim jer se služi sažetijim oblicima riječi poput osobnih zamjenica: “njen” je jednako razumljiv, a manje salonski pojam nego “njezin”. A ovdje nije riječ o salonskom tekstu.
U salonima bi se, doduše, mogla povesti rasprava o terminologiji koju sam rabio u prijevodu Nordijske mitologije. Zašto koristim Gaimanova imena nordijskih bogova? Zašto je “Thor”, a ne transliterirani “Tor”, ili pak izvorni “Þórr”? Nije, gle čuda, toliko stvar u tome što smo i vi i ja i Neil Gaiman prvi put saznali za nordijskoga gromovnika putem Marvela: nije stvar ni u tome što je Marvel i u stripu i na filmu kod nas uvijek davao njegovo ime kao “Thor”. Stvar je u poštivanju piščevog odabira: Gaiman možda nije dvojio oko pisanja “Thor”, ali odlučio se pisati “Balder” a ne “Baldr” ili “Baldur” – a kako prenijeti tu odluku ako odlučim pregaziti taj način pisanja nekom svojom transliteracijom, utemeljenom, ali zapravo ne i književnikovom?
Mitopeja je namijenjena poštivanju glasa pripovjedača koje donosi, pa gdje god može poštuje njihove odluke i odabire. Do posljednjeg zareza – makar prije točke gdje prestaje prevoditeljska odgovornost, a počinje neuka priležnost. Jer naši tekstovi prije svega moraju donositi prelijep hrvatski jezik svima koji ga čitaju.
Pri radu na Gaimanovoj Nordijskoj mitologiji stajao sam na plećima onih koji su ovu drevnu građu prije Gaimana prenijeli na razumljive nam jezike. Ni od koga nisam bolje usvojio govor i zvučnost Pjesničke Edde negoli od Leeja M. Hollandera, majstora prevoditeljskog umijeća čiji je aliterativni prijevod već tri desetljeća oslonac svima nama koji tečno znamo engleski, a zanima nas kako je zvučao jezik nordijskih skalda. Nešto toga je prešlo i u moj rad: priznajem, uz jezgrovitost i šturost, prijevod Nordijske mitologije nudi i nešto više aliterativnosti od izvornika. (Što je aliterativnost? Pa, ništa više od suzvučja prvoga naglašenog sloga pojedine riječi s idućim naglašenim, slično poznatoj nam rimi – koja rabi završni slog u istom cilju – temeljem ponekih pravila, ponekad. Aliteracija je jedan od temeljaca germanske, a ne slavenske pjesničke tradicije; čudi me, stoga, što teško polazi za rukom suvremenim prevoditeljima na engleski. Seamus Heaney je, recimo, istinski podbacio u aliterativnosti svog Beowulfa; Mate Maras je, pak, hrvatskom jeziku dao Beowulfa kakvog suvremeni engleski ne poznaje.)
Mnogima će Nordijska mitologija Neila Gaimana biti prvi susret s cjelovito ispripovijedanom baštinom pretkršćanske Skandinavije: nisam namjerno unosio aliteraciju u svoj prijevod, ali kad bi se organski pojavila, prigrlio bih je, zašto da ne. I, kunem se, često sam imao dojam da je Gaiman svoje nimalo aliterirane engleske riječi odabirao upravo tako da u hrvatskom prijevodu lako aliteriraju: to se nekako nadovezuje na samu činjenicu da je moj stari prijatelj Neil Gaiman odlučio objaviti upravo Nordijsku mitologiju godinu dana nakon što sam odlučio pokrenuti Mitopeju. Nekim je stvarima očito suđeno da budu: a ako su suđenice stvarne…
Za kraj: ne, nisam htio ovime reći da su bogovi stvarni. (Šalim se.)
Za kraj, sad ozbiljno: nisu samo prevoditelji na engleski divovi na čijim plećima stojim. Najveći ovdašnji je Dora Maček, osnivačica katedre skandinavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a ujedno i jedina prevoditeljica ove građe s izvornika na hrvatski. Gylfaginning je tek dio Prozne Edde, i žao mi je što ArtResorovo dvojezično izdanje više, čini se, nije dostupno u prodaji – isto vrijedi za Marasov Beowulf, doduše, a i za previše drugih knjiga. Iako nisam posegnuo za većinom rješenja koje Maček u svom prijevodu s izvornog staroislandskog nudi – od transliteracije imena, objašnjenoga gore, do pojma “koza” za staroislandsko “hafur”, što je očito “jarac” – preuzeo sam kako imena “Škriputalo” i “Škrgutalo” za zaprežne jarce izvorno zvane “Tanngrisnir” i “Tanngnjóstr” (koje Gaiman, opet bez aliteracije, daje kao “Snarler” i “Grinder”, jer što će), tako i nazive “Asi” i “Vani” za Gaimanove “Aesir” i “Vanir”. Skandinavska množina na “-ir” bila bi dovoljno zahtjevna u hrvatskom čak i da nema skandinavskih padežnih nastavaka na “-r”. Hvala, draga Dora.
Prijevod je posao koji se radi riječ po riječ, zvuk po zvuk, značenje po značenje. Ako se radi kako treba, u stanju je prenijeti glavninu pjesničkog nadahnuća izvornog pripovjedača. Da, Neil Gaiman mi je prijatelj; ne, nikada to prijateljstvo s tom iznimno humanom osobom nisam shvaćao kao razlog za hvastanje, nego kao silnu odgovornost prema njegovom djelu.
Nordijska mitologija drugačiji je tekst od knjige poznate pod naslovom Norse Mythology utoliko što je to tekst na hrvatskom, za one koji hrvatski čitaju: da Neil piše na hrvatskom, možda bi ga tako napisao. (Ne jamčim, jer ne mogu jamčiti, ali takav pristup prevoditeljskom poslu mora biti nit vodilja svima nama koji se njime bavimo.) Tekst su nakon mene pomno iščitali i drugi znalci, te dali napomene koje sam drage volje usvojio, nikad ne izgubivši iz vida počela kojim sam mu pristupio: nisam najpametniji, nikad, ali upravo zato na položaju na kojem se nalazim – kao nakladnik i prevoditelj Nordijske mitologije – mogu reći nešto što zvuči em pametno, em uputno: Mitopeja ne može vrijediti kao izraz nečijeg “ja”, ali mora vrijediti ako je izraz našega “mi”.
Samo joj ime to kaže, zar ne?