Na prevođenje January i deset tisuća vrata prionuo sam početkom ljeta 2020. za odmor, kako i doliči. Znao sam da mi treba ta refleksija na žanrovsko pisanje otprije pet-šest naraštaja da otpustim od sebe velik rad na prevođenju Kralja bivšeg i kralja budućeg, djela kojemu sam dao cijelog sebe: trebala mi je razbibriga.
A ima li bolje razbibrige od knjige nadahnute šundom jednog minulog vremena, koja s odvijanjem radnje počinje sadržajem sličiti tom šundu – kroz priče o portalima, toj uzdanici fantastičkog pisanja od sredine devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća, od Alice do Narnije, i s protagonisticom čije se pustolovine počinju sve više podudarati s fiktivnim sadržajem koji ju je oblikovao – ma koliko vrsno i mitopejski obrtala te parametre? Aktualni kinematografski šund prevodim zdušno i oduševljeno; January je, katkad i doslovno, predočena kroz pokretne slike. Namijenio sam si ovo važno štivo, odoka upakirano u petparački sadržaj, kao čisti gušt.
Naravno, brzo sam našao načina da si otežam i taj posao.
Možda sam to podsvjesno htio. Inzistirao sam na kupnji prava na January za Mitopeju početkom te godine prije svega zato što sam znao do koje je mjere to pipav prevoditeljski zadatak, i nisam si mogao dopustiti da dopadne šaka indiferentnom procesu inače uvriježenom u ovdašnjem nakladništvu. Znao sam da je mogu prevesti kako treba, pa se nisam štedio; ni pri kupnji prava, ni pri prevođenju Braće Rover i ine bratije. Evo gdje se krila prva takva motivacijska prijevodna kvaka.
Knjiga se sastoji od dvije razine pripovijedanja – primarne naracije i knjige u knjizi – i obje su morale biti predočene na različit lingvistički način. Obje se razine u konačnici iskrune u pripovijedanje jedne osobe drugoj, konkretnoj. Ti sastavni tekstovi, drugim riječima, nose razinu intime koja mora s vremenom organski zaživjeti u njima. Svaki će prevoditeljski odabir pritom biti bitan.
U slučaju primarne naracije, izvorno pisane u prvom licu perfekta sve do samog kraja, htio sam dočarati govor same January Scaller kroz nešto što još nikad nisam upotrijebio – pripovijedni prezent u prvom licu. Glavninom je ekvivalentan perfektu, osim kad se u pripovijedanju ne počne zbivati nešto vrlo aktualno: neposrednost ubačenog prezenta u tim prilikama pristajala mi je uz glas žene koja je tek na pragu života, usprkos svemu što je prošla do dana u kojima zapisuje taj tekst pod slanim smorcem za stolom od žuta drva. Takav izravan glas činio mi se kao način na koji bi mlada, osiona osoba prenijela svoje netom proživljene pustolovine; ali trebalo mi je vremena da se s njim saživim. To nije smjelo ni sekunde zvučati čudno – makar tako još nikad nisam prevodio.
Lakše je bilo sa sekundarnom naracijom knjige u knjizi, pisane em u formi objektivnog znanstvenog djela, bar u početku, em rukom osobe koju je život već natjerao da ispije čaše i čaše žuči, i koja je time znatno pokolebanija u samosvijesti od primarnoga pripovijednog glasa. Kad sam u cjelovitoj radnji knjige naišao na taj dio, znao sam da bi mi bilo najpametnije zadržati se na emuliranju tog pripovjedača dokle ga god ima, uz poznavanje ostatka: zato sam zatim prvo priveo kraju sva poglavlja knjige u knjizi, zvane Deset tisuća vrata, kako bi taj dio zadržao svoj glas.
(Usput, to mi je tek bila potvrda da sam primjereno odlučio prevesti izvorni naslov The Ten Thousand Doors of January ovako kako jesam. Prvi mi je razlog počivao u zapažanju da bi doslovni prijevod Deset tisuća vrata January zbog izostanka mogućnosti padeškog oblikovanja završnog imena tvorile dvije cjeline u ne sasvim jasnom odnosu – jesu li to deset tisuća vrata koja se zovu January, ili deset tisuća vrata neke January, ili tu manjka zarez, što bi to bilo? Oblikovanje u vidu January i deset tisuća vrata jasno iznosi odnos o kojem je tu riječ, a ako se drugi dio naslova daje isključivo velikim slovima, kao što će u konačnom izdanju biti slučaj, ostaje samo nedoumica oko toga je li riječ o tamo nekih deset tisuća vrata, ili o knjizi Deset tisuća vrata. Što je dobra nedoumica.)
Knjiga u knjizi time je bila prevedena u čistom perfektu, uz sitne, neizbježne razlike u primjeni leksika koje će različiti pripovjedači imati. A i sličnosti – nijedno od njih nikad ne koristi “ju” kao skraćenicu za “nju”, što nije organski proizašlo iz jezika, ali zatječe se kao posljedica obrazovanja podređenih u vladajućoj klasi. Klasni je način poimanja likova kod Alix E. Harrow stalno prisutan, ali izuzev ovog odabira pustio sam ga da organski teče iz samog teksta. (U knjizi, pritom, nije bilo grešaka, ali postojala je cijela sila promjena između PDF-a koji sam osvojio licitacijom za prava i konačnog teksta knjige. Bio sam dovoljno velik mazohist da ne gnjavim agente oko slanja ažuriranog PDF-a, i samo sam se posvetio stjecanju vještine zapažanja tih razlika okom. Trebat će mi.)
Taj uvjetno rečeno suhoparniji dio knjige nosio je možda najveći izazov u prijevodu: otkriće da prezime “Scaller” izvorno potječe od engleskog pojma “scholar”. Mi mu u hrvatskome nemamo istozvučan ekvivalent. Pojam prevodimo onako kako se ovdje rabi, kao “društveni” naspram “prirodnog znanstvenika” – u opoziciji pojmu “scientist” – u aktualnom kontekstu, dok je u historijskom moguća opreka “učenjaka” i “prirodoslovca”, donekle nategnuto. Ali ovdje je trebala riječ koja baš zvuči kao homonim za engleski “Scaller” (i pritom ne smije asocirati na “skolastiku”, što je sasvim drugi par čarapa), pa mi nije bilo druge nego stisnuti nos i skočiti u mutno: za potrebe ovog teksta nastala je riječ “školar”, primjenjivana posvud u prijevodu kao da je nešto sasvim uvriježeno i normalno. (Slutio sam da neće bosti oči. Napokon, svi znamo što su “škola” i “školarac”; “školar” bi morao zazvučati organski, kao tek još jedna riječ koju se zaboravilo. Ako to ne zasmeta, znao sam, ništa neće.)
Tu mi se komunikacija s Alix pokazala neophodnom; ne samo da je odobrila moj dotični odabir u mjeri u kojoj to osoba koja ne govori prijevodnim jezikom može, već mi je dala i slobodu da na primjeren način opišem slova kad January na njih naiđe, u slučaju da se u prijevodu razlikuju od onih u izvorniku. A bila je i nepresušan izvor informacija o vrlo usputnim navodima u knjizi: recimo, meni je “Edo” dotad jedino bio povijesni naziv za razdoblje u povijesti Japana, i pojma nisam imao da je to i ime nekoć ponosna afričkog naroda. Silno se mnogo nauči uz povjesničarku lišenu europocentričnosti.
A to je također bio poriv za prevođenje January, u koje sam svesrdno uronio po povratku na primarnu naraciju: to emancipacijsko, nesmiljeno raskidanje s tumačenjem prošlosti u kojem je svijet Zapadne Europe, sa svojim globalnim metastazama, kroz proteklih pet stotina godina mogao hiniti superiornost i nekažnjeno eksploatirati sve ostale. January je prva Mitopejina otvoreno antikolonijalna knjiga, premda tek na marginama, uz niz prigušivanja središnje teme načinima na koju je sagledava sama January Scaller.
Ona je, napokon, u početku radnje i sama eksponat: očit plod kolonijalne eksploatacije, samo teško odredivo koje. Granica njenog zora do kraja knjige bit će emancipiranje same sebe od eksploatiranja; ono što na kraju izvede bit će preduvjet za emancipiranje ostatka svijeta – u nastavku o kojem se zasad ništa ne zna.
Zasad, zato, ovoliko: ovaj je prijevod meni samome bio idući važan korak ka emancipiranju jezika kojim prevodim. Mislio sam da sam slobodan već u Nordijskoj mitologiji, kad sam započeo Mitopeju, ali varao sam se: oduzimanje prava na slobodno i raspjevano služenje jezikom kroz prvih stotinjak knjiga prevedenih za druge stvorio je u meni cijeli niz sasvim nesvjesno prihvaćenih ograda kojih se vjerojatno do kraja života neću riješiti. One o “ju” bio sam svjestan i primijenio je u korist priče; mnogih drugih nisam, i počeo sam ih primjenjivati tek nakon što sam prijevod knjige priveo kraju i počeo dotjerivati tekst pri prelamanju.
Prijelom je, inače, vid rada na konačnoj knjizi koji je “najbolje prepustiti stručnjacima”, ali u situaciji u kojoj je tekst kralj, a prevoditelj je najstručniji za tekst, grafičari izvuku deblji kraj. Gotovo da se January ispostavila kao posljednja knjiga Mitopeje prevođena izvan prijeloma: bila bi, da nije zamijenila mjesto sa Slikarom plutajućeg svijeta u redoslijedu izlazaka, što se mojih prijevoda tiče. Ipak, u ovoj knjizi je prijelomni dio upadljivo složeniji nego inače, bijući složen od dva zasebna pisma – Garamonda i Miniona – i usložnjen rukopisima.
Očito, primarna naracija prelomljena je Garamondom, sekundarna pak Minionom. Premda oba dijela knjige dijele jednak broj redaka i jednake margine, sekundarna je naracija predočena doslovce kao replika složena i uvezana u nekoj kompetentnoj, ali indiferentnoj tiskari: sve bilješke i glave stranica nalaze se gdje trebaju biti, ali nema ukrasa između ulomaka – nikakvih vitica što podsjećaju na vrata – a nema ni paginacije i glava nakon što slog teksta prestane: stranice 222-224 u završnoj knjizi nisu greška, već samo simulacija praznih listova arka koji u tako priređenim, često američkim izdanjima preostanu.
U January su te stranice iskorištene za dopisivanje važnih informacija spisateljskim perom. Američko izdanje tu simulira rukopis već postojećim pismom; to mi pismo nipošto nije izgledalo kao zbrzan rukopis osobe otprije jedanaest desetljeća, ruku na srce. Uzeo sam si truda i pokušao pronaći primjereno rješenje – i našao ga, nedugo potom. Slovolivnica P22 Type – iz Buffala, grada u kojem sam završio američku gimnaziju i grada koji upravo ovdje debitira u Mitopeji – izradila je više rukopisa slikara Paula Cézannea namijenjenih tiskarskom slogu, što mi je bilo kao naručeno. Pismo je em posve vjerna reprodukcija rukopisa koji odgovara tom razdoblju, em dostupno u više podvrsta. Glavna je, na kraju, oblikovala riječ January na koricama knjige (čitatelju bi trebalo biti drago kad prepozna kontekst tog teksta, uglavljenog između dva retka uštogljena Garamonda). Ona razuzdanija mi je dala mogućnost da završne retke dopisanog teksta knjige u knjizi prelomim još nesputanije od dotadašnjih.
Premda sam za kasniji rukopis u primarnom tekstu koristio pristojniji postojeći slog, pazio sam da ostane posve primjeren razdoblju: ali u cijeloj toj igri oko različitih pisama, već u podosta poznom dijelu rada na knjizi, postalo mi je jasno do koje je mjere ovo slobodarski tekst.
Ne samo zbog jezika, koji je mogao i morao biti dovoljno širokogrudan da u sebe primi čitav jedan drugi svijet – u izvorniku Written, u prijevodu Pisan, a odnijeli me đavli ako potonji pojam nije uvjerljivije ime svijeta. Ne samo zbog same January, koja slobodarstvo u sebi isprva otkriva kao nešto prikriveno sadržajem petparačkih romana (a budući da više ne koristimo pare, prijevod rabi izraz “grozota za peni” za pojam “penny dreadful”) i mora proći prijelomno životno iskustvo – u duhovnom i tjelesnom smislu – da bi ga osvijestila u punini.
Nego i zbog pojma slobode koji ovaj tekst bespoštedno brani: emancipacijske slobode koja odbacuje konformizam i kolonijalizam, koja svakom kutku ovog svijeta daje punopravnost – i koja ne oslobađa ego, već ga nadilazi. Kao Mitopejin tekst dosad najbliži štivima za mlade odrasle kojih sam se dobrano zasitio u prethodnoj karijeri, January i deset tisuća vrata oslobađa se otrcanih tropa narcisoidne romantike i staje uz najnesebičnije moguće razrješenje prisnog odnosa dvoje mladih koji je mogao dovesti do ljubavi, da ne kažem više: uza sve kozmičke vidove nadmitološkog odnosa prema portalima u ovom romanu, to mi je oslobađanje bilo intimno najdraže.
Po završetku rada na tekstu, oblik same knjige nametnuo se sâm: kao jednostavna pariško plava vrata smještena u kutiju s fotografijom bajoslovne maglice NGC 3372 na sebi. U luksuznom obliku, knjiga je nadmašila čak i moja očekivanja; u redovnom obliku drvenih vrata više nema, ali maglica i dalje asocira na deset tisuća rascvalih svjetova, kao što i priliči fenomenu kojem su astronomi nadjenuli naziv Ključanica.