Prije godinu dana nisam ni sanjao da ću doći u priliku prevesti ovu knjigu. Ishigurov debi, napisan u njegovim dvadesetima, pročitao sam u svojim dvadesetima i ostao šokiran – kako to već mora biti kod senzibilna momka odraslog na Joy Divisionu i The Cureu – umješnošću kojom pripovijeda o dihotomijama starosti i mladosti, dragih i groznih uspomena, pristojne pojavnosti malograđanskog života i zvjerskih grozota što redovito vrebaju podno njega. Tada davno bilo mi je jasno da je roman izvorno znan kao A Pale View of Hills djelo dubokog dualizma, pogotovo nakon što sam pročitao taj kraj.
Zatim sam prionuo na ostale Ishigurove knjige i, kao mlad, gladan čitač, proždro ih odreda. Bilo mi je drago kad se Ishiguro u djelu izvorno znanom kao The Unconsoled vratio temama iz svoje prve knjige, jer je to bilo vjerojatno posljednje što se od njega očekivalo nakon spektakularnog uspjeha knjige izvorno znane kao The Remains of the Day i ekranizacije joj. Lako je pisati o stvarima koje studenti znaju bodovati: Ishigura sam zavolio jer piše o drugim, skliskim stvarima, neodredivim kroz čerečenje na rod-spol-rasu-naciju. A nakon The Unconsoled – svog najtežeg romana, a i svog jedinog romana dostupnog u hrvatskim knjižarama u trenutku dok ovo pišem, pod naslovom Bez utjehe – vratio se svojim ustaljenim temama s ipak malo više obzira prema pojmovima kao što su radnja i suosjećanje prema likovima: bio je beskompromisan jednom, pa još jednom, a onda je to ublažio. Barem pojavno.
Blijed pogled na bregove suštinski je mračna knjiga upakirana u sve načine na koje malograđanština izbjegava suočavanje s mrakom: drugim riječima, djelo neophodno potrebno svima koji knjizi pristupaju razbibrige radi. Ovo nije esej koji bi kritički valorizirao sâm tekst – nadam se da će ih biti, i da će moj prijevod pridonijeti pisanju znanstvenih radova kakav je “Aspekt sjećanja u Blijedom pogledu na bregove Kazua Ishigura” Lydije Gaukler, objavljen na njemačkom 2006. godine. Moj posao je ovdje, kao nakladnika i prevoditelja pisca koji mi je u srcu, bio dati najbolji mogući hrvatski ekvivalent izvornika napisanog na engleskom.
Da vidimo o kojim se iskušenjima tu radilo. Uz ipak pokoju vrijednosnu opasku.
Prvo: ovo je po četvrti put Mitopejina knjiga u kojoj protagonisti zapravo ne govore engleski. U Nordijskoj je dijalog zapravo na staronordijskom, u Divu su u pitanju dva danas mrtva jezika koji se međusobno ne razumiju, starokeltski i anglosaski, dok u Medvjedu svi pak govore jedino ruski. Ovdje? Većinu vremena – u prizorima koji se zbivaju u poratnom Nagasakiju – likovi govore japanski. A prevoditi tekst napisan na engleskom koji supstituira japanski nije baš najzahvalniji posao.
Počnimo od čiste gramatike. Kad nešto pripada Ani, to je Anino, lijepo. Kad nešto pripada Sachiko? To je kakvo? Sachikino? Ona nije Sachika, nego Sachiko. Ženski i muški rod u japanskom se određuju na sasvim druge načine nego u indoeuropskim jezicima, o čemu sam podosta naučio od redaktorice ove knjige Petre Vukašinović, i zbog čega je svaka posvojna konstrukcija u ovoj knjizi trpna. Baš sam se ubio od nastojanja da to ne bode oči – u čemu je pomogla Ishigurova odluka da protagonisticu Pokopanog diva nazove Beatrice, jer ni u tom tekstu nigdje nema konstrukcije “Beatriceinog”, pa se ipak sve tečno čita.
Tu je onda i persiranje. Engleski ima skrivenu konstrukciju “vi” i “ti” – pri čemu je “ti”, “thou”, postalo arhaično, pa služi kao počasno oslovljavanje naspram “you”, koje je pluralno i zapravo znači “vi” – ali ništa od tih suptilnosti nije izravno primjenjivo na japanski, koji ima cijelu hijerarhiju oslovljavanja neprenosivih u izvorniku Ishiguru i neprenosivijih u prijevodu meni. Petra i ja smo prošli kroz svaku instancu oslovljavanja u ovoj knjizi, brutalno iskreno, i odlučili kad je u redu govoriti “ti”, a kad “vi” osobi koja se oslovljava sa “-san”, jer u Japanu i djecu tako oslovljavaju. Bilo je tu izazova i pipavih situacija, ali ovaj prijevod je sad izmješten iz konteksta engleskog izvornika, sročen kao da je preveden iz uvjetovanosti izvornog Japana.
To je bio lakši dio posla.
Teži je bio onaj vezan uz tituliranje. Dok je u Pokopanom divu bilo razmjerno lako primijeniti zdravorazumsku odluku da se viteška titula “Sir” ne sklanja – jer pripada istom redu epiteta kao što su “Don” ili “Fra”, piše se velikim početnim slovom i stoji netaknuta uz sklonjeno ime – što učiniti s japanskim tituliranjem? Sufiksno je, piše se crticom vezano uz ime i stoji baš tamo gdje bi padeški nastavak trebao biti. Kako skloniti ime nekog tko se zove “Ogata-san”?
Kao “Ogata-sana”, “Ogati-sanu”, i tako dalje, ispostavilo se. Skloniti i ime i titulu. Za to u hrvatskom ima nekog presedana: tako sklanjamo francuska imena spojena crticom. Svako drugo rješenje baš bi smetalo. A u ovom sam slučaju, usput, jedini put – i to minimalno – odstupio od krajnje vjernosti izvorniku: Ishiguro u svom prvom romanu piše titulu kao “-San”, dok se u drugom odlučuje za varijantu s malim slovom, “-san”. Kako mi knjiga izvorno znana kao An Artist of the Floating World dolazi na prevoditeljski raspored kroz koji mjesec, a zajedno s ovom tvori dioramu poratnog Japana, one napuštene domovine koja je intimno počelo Ishigurovog opusa, nisam htio da ta sitna razlika priječi njihovu uzajamnu sravnjivost. U hrvatskom se prijevodu, tako, titula u oba slučaja piše i ima pisati kao “-san”.
Slutim da bi se i sâm Sir Kazuo složio s ovim odabirom. Od aktualnih pisaca Mitopeje jedini je s kojim nisam u stalnoj prepisci pri radu na tekstovima – jer uvažavam privatnost na kojoj inzistira nakon što ga je Nobelova nagrada bacila u žižu interesa globalne kulturne javnosti – i vidjet ćemo što će i kako biti nakon što izvornici njegovih prvih djela dođu na red za ponovno prelamanje i grafičko oblikovanje. A Pale View of Hills je knjiga koja i danas, nakon više od tri i pol desetljeća, na engleskom postoji samo kao fotografski reproduciran PDF onog izvornog prijeloma iz 1982. godine.
Kao prevoditelju, to me dovelo pred specifičan izazov. Naime, iz suvremenih PDF-ova posve je lako izvući sâm tekst i koristiti ga kao temelj za prijevod. Radim to kad god mogu: postupak mi omogućava nalaženje pojmova ili fraza pri svakom ponavljanju u izvorniku i njihovo redovito prevođenje ekvivalentnim pojmom ili frazom. To mi je jamstvo dosljednosti i vjernosti u radu. A u Blijedom pogledu, knjizi koja je u silnoj mjeri ovisna o stalnim dijaloškim ponavljanjima kojima likovi redovito tvore čahuru oko svojih često zatajenih intima, taj mi postupak iz ovog banalnog tehničkog razloga jednostavno nije bio raspoloživ. Sitnica, ali značila je da sam u ovih nešto više od sto pedeset kartica uložio barem tjedan dana više truda no što bih inače. Ukupno mi je za prijevod trebalo nešto više od tri tjedna, ugrabljenih između desetaka drugih poslova.
Drugo: ovo je prva Mitopejina knjiga u kojoj jednostavno nema pripovjednog prezenta. Ne zato što ga ne bih htio primijeniti, nego zato što tekst nijednog trenutka nema narativnu razinu koja bi se mogla prikazati kao sadašnje vrijeme. Već u uvodnom ulomku saznajemo da je Niki, kći pripovjedačice kroz čije oči pratimo priču, otišla iz majčine kuće u engleskoj provinciji: svi prizori između majke i kćeri u tom dijelu romana time su već prošlost. A prizori u Nagasakiju kojih se pripovjedačica naporedo s tim prisjeća – iz doba poratne obnove i svoje prve trudnoće, kad su i Engleska i Niki još bili nesagledivo daleko – pojam su prošlosti. Sve razine radnje knjige potpuni su perfekt, nimalo perfektan u zakučastom slijedu prisjećanja.
I treće, zasad dovoljno, ali za moj tek četvrtinom obavljen rad na prevođenju opusa Kazua Ishigura možda najbitnije: iz knjige u knjigu naš nobelovac prenosi pojedine prizore, pojedine motive – što izričajne, što predodžbene – koji tvore sitne, opazive poveznice između tekstova. Prašina će se često otkrivati na zrakama sunca, mostić preko kanala letimice će nam privući pogled: za te će se prikaze pobrinuti tekst. Ali za niz fraza koje se ponavljaju iz knjige u knjigu mora se pobrinuti prevoditelj. Kad u Pokopanom divu likovi vide nešto što pripovjedač opiše kao “a pale outline of hills”, prijevod mora asocirati na naslov ovog romana; kad je doba dana opisano kao “remains”, prijevod pak mora podsjetiti na naslov knjige koji će sadržavati taj pojam.
Najznačajnija mi je od svih tih Ishigurovih fraza ipak ona kojom njegovi likovi, ocijenivši da se to od njih u pojedinoj prilici očekuje, prikrivaju svoju nesigurnost hinjenom srdačnošću: “I gave a laugh.” Nije to “nasmijala/nasmijao sam se”; nema u tom smijehu humora, samo zjapeće nesigurnosti. Morao sam je u ovom prijevodu postaviti kako treba, da me dobro služi kroz predstojeće. Kako to, dakle, osoba radi? “Ispušta smijeh”: za taj sam se oblik odlučio. Za ispuštanje smijeha umjesto smijanja; za davanje nečega što se očekuje, ali bez srdačne velikodušnosti istinskog otvaranja; za ispuštanje komunikacijske geste dok zatvorenost ostaje.
Jedva čekam primijeniti tu frazu i slične joj na jezični registar batlera Stevensa.
Ali ovo je tek letimičan pogled na poslove Mitopeje 2019. i potonjih godina; knjiga koju sad držimo u ruci mora biti samodostatno djelo. Mora biti prva naša knjiga lišena otvorenog referiranja na fantastiku i mitološku tradiciju, a ujedno i roman koji na neslućeno pronicav način razotkriva psihološke temelje konstruiranja likova i situacija na kakve smo navikli u mitološkom pripovijedanju – tekst površinski neprekinute realističke fakture pod čijom se površinom kote neosviješteni demoni duboko uzdrmane intime.
Pogled je blijed, ali pogled je majčinski, roditeljski – pogled koji se neprestano osvrće, ali odbija vidjeti, suočen s nesnosnom osudom samoubojstva djeteta, za koje smjesta saznamo; bregovi možda pripadaju izletištu iznad ratom razorenog grada koji se upravo obnavlja, ali moraju više od svega biti konstrukcija psihološke topografije. Kronologija toponima spomenutih u tekstu – vremena izgradnje lokaliteta poput Parka mira u Nagasakiju ili žičare na obližnjem bregovitom izletištu Inasi – pružit će uvid u identitet pripovjedačice čak i kad ga sama prikriva, ako je pokušamo sravniti s dobi djeteta u priči. Odakle potječe bljedilo gledanja? Na kakav se život osvrće pripovjedačica? Očekuje li od drugih da se sami osvrnu?
Taj kraj, kažem. Jedan ulomak u pretposljednjem poglavlju knjige odalami čitatelja obratom u sebi; sâm kraj romana, kako to kod Ishigura obično biva, obara me s nogu letimičnim, naoko sitnim, a nesnosnim dokazom valjanosti jednog života gotovo u cijelosti ispunjenog gubitkom, života osobe koja svoj dignitet još jedino uspijeva temeljiti na nostalgiji i samoobmani. Bezdan krajnjih stvari, kao i uvijek kod Ishigura, zjapi podno naoko pristupačne i, glavninom trajanja teksta, posve dopadljive jezične površine. Ako sam pri pripremi teksta mogao omogućiti naslućivanje takvih vidova djela još nekako osim samim prijevodom, onda bi to bilo onim postupkom predočavanja koji sam prvi put primijenio na Pokopanom divu: neka ga čitatelj sâm otkrije.
Nadam se da će dubinskom čitanju Blijedog pogleda na bregove pripomoći i likovno oblikovanje u kojem smo Hana i ja tijesno surađivali s Mirjanom Pjevac. Siguran sam, pak, da će u razumijevanju jedinstvene poetike Kazua Ishigura pomoći Moja večer dvadesetog stoljeća i druge male prijelomnice, predavanje koje je Sir Kazuo održao povodom dodjele Nobelove nagrade, a koje je ekskluzivno pridodano ovom Mitopejinom izdanju.
Ali ti taktilni i tekstualni užici trebali bi dostajati sami po sebi.