Kad sam se na Interliberu 2016. godine sastao s podagentom Neila Gaimana iz beogradske agencije Plima, nije mi bio cilj upecati tada najavljenu Nordijsku mitologiju. Kao novopečeni nakladnik koji je dotad tek uspio priskrbiti prava na Kralja bivšeg i kralja budućeg i Pokopanog diva, dvije knjige o kralju Arthuru koje su mi značile sve, znao sam da moram bar pokušati steći čast izdavanja vrhunskog mitopejskog pisca čija sam djela prevodio već više od desetljeća. A znao sam i za koju knjigu najprije trebam pitati.
Jer s njom sam imao najneraščišćenije (to je riječ) račune.
Američke bogove sam dobio u ruke negdje oko svojeg trideset trećeg rođendana, početkom ljeta 2003. u Algoritmu, gdje sam tada još bio vanjski suradnik, uz objašnjenje: “Gaiman nam može doći u gostovanje prije Frankfurta ove godine. Znači, trebaš nam dati ovaj prijevod početkom osmog mjeseca, da izađe na vrijeme.”
Tu je uslijedio razgovor koji iz nužde tek parafraziram:
“Gaiman. Lik koji je pisao Sandmana piše romane? [Bio sam bolno neupućen, priznajem.] Ali, ček. Tu piše [radilo se o mekom izdanju iz njihove knjižare u Gajevoj] da je ovo dobilo Huga i Nebulu i hrpu drugih nagrada još lani. Kako to da smo se tek sada sjetili to raditi? Kako to da nam Gaiman nije kućni pisac?”
“Sada je. Izdat ćemo dva njegova naslova za gostovanje: Američke bogove ćeš prevesti ti, a Koralinu će prevesti Dubravka. Stignete to vas dvoje do početka osmog mjeseca.”
Pogled mi je čeznutljivo odlutao prema knjižici naslova Coraline dok sam trpao u ruksak knjižurinu naslova American Gods.
Zamolio sam da mi nađu tekst u digitalnom obliku, pa i jesu. Moj prijevod knjige temeljio se na originalnom fajlu u Wordu koji je uredila Jennifer Hershey i predala u tisak za prvo američko izdanje. Nije uključivao one ispravke i prepravke koje su Gaiman, lektori i korektori potom unijeli u tekst (znamo da ih je bilo, Neil ih izričito spominje u predgovoru koji će donijeti Mitopeja). To možda znači da je sadržaj knjige koju će Algoritam objaviti bio bliži piščevoj nakani od onoga poznatog angloameričkoj publici. Ne znam. Nisam tada bio stručnjak za tekst te knjige, dok mi se originalni fajl u Wordu spržio s ostatkom čvrstog diska na posljednjem računalu s Windowsima koje ću u životu posjedovati, pet godina potom. (Tada mi je to malo značilo. Više me sekiralo što se cijeli moj prijevod Mladog mjeseca do scene u Volterri pritom izgubio, pa sam morao početi ispočetka. Ali to tu, a i općenito, nije bitno.)
Kad se dobije rok od sedam tjedana za prijevod knjige od sedamstotinjak stranica, život se svede na to i isključivo to. Udebljao sam se od manjka kretanja, jako. Vozio sam stotku tjedno – na svakom zavoju, na svakoj uzbrdici i svakoj nizbrdici. Morao sam prevoditi po sedminu te stotke svakoga dana, petkom i svetkom, po svakom vremenu, bez obzira na svoju intimu.
A meni je ta intima tog ljeta bila istinski razorena. Dotičnog početka ljeta, uoči rođendana, doznao sam da moj scenarij o sudbini branitelja koji se drznuo biti istinozborac ipak ne ide u produkciju, i neću njime postati redatelj. (Scenarij je, inače, bio nagrađen na Berlinaleu 2001. i imao njemačkog koproducenta, ali uvjet za koprodukciju bio je da nešto dade i hrvatska strana. To se davanje tada još obavljalo kroz Ministarstvo kulture – nije postojao HAVC, tek smo postajali članovi međunarodnih institucija poput Eurimagesa – ali premda me čak i Ante Peterlić nazvao da kaže kako je scenarij “odličan”, bio je sadržajno odviše pipav za tadašnju, SDP-ovu vlast. Pa je Hrvatska uskratila sredstva, te se kolega njemački producent morao ljubazno ispričati od daljnje suradnje.)
Živio sam dvije godine s nadom u film Bijela buka. Imao sam osnovnu ekipu, imao glavne glumce. Kad smo doznali da je film propao, mnogi od njih jednostavno su također propali, u zemlju, da ih nikad više ne vidim.
Dobro čovjeku u takvom kontekstu dođe brutalno kratak rok za prijevod brutalno duga teksta, jer si bar može podići život iz ruševina, osmislivši ga suštim robovanjem vremenu. Ali onda sam počeo čitati tekst koji prevodim.
Bio je o čovjeku koji je već na samom početku izgubio sve, i mislio da se ima čemu vratiti, i krivo je mislio.
Bio je o čovjeku koji je drugačiji, koji ne pripada, i koji doživljava Ameriku kao svoju zemlju.
Bio je o meni iz 2003., a i o meni iz 1987., i zavolio sam ga već samo zbog toga, smjesta.
Na prvih pet stranica rada Shadow mi se zvao Sjenka, jer sam mislio da smijem prevesti njegovo ime – a mislio sam i da je sjenka gušća od sjene zbog toga k, u čemu će me HJP potom demantirati (riječ je o deminutivu, zaključilo se). Onda je naišao lik zvan Low Key Lyesmith, a kako sam svake večeri prije spavanja čitao svoju meko ukoričenu ciglu da znam što će dalje biti, znao sam da nailaze i g. Wednesday i sva sila likova čija imena nešto znače. Uredno sam vratio svakog Sjenku u potrebnog Shadowa.
Prevodio sam prema pravilima koja mi je nakladnik zadao, pritom – bez pripovjednog prezenta, prije svega.
To pravilo nije bilo zadano koliko usmeno (mada i jest, jer tu formu nije lako postići) koliko honorarom. Kad se prevodi u perfektu, količina slova se uvećava suštom dosljednošću korištenja glagolskog vremena. Umjesto četiri slovna znaka za “reče”, stavi se osam slovnih znakova (uključujući razmake) za “rekla je”, a honorar se u cjelini mjeri prema ružnoj formuli računanja količine kartica.
Ovo će biti dug tekst, pa da i to pojasnim. Kartica je u vrijeme pisaćih strojeva bila posebno formatiran list papira s trideset redaka i šezdeset slovnih znakova u retku. Dok je tata radio u Večernjaku, postojali su otisnuti uzorci kartica koje je trebalo točno uvući u pisaći stroj da odgovaraju tim proporcijama – jer svako je slovo na njima bilo jednake širine, kao da koriste pismo prijeloma Courier, a s dvostrukim se proredom dalo otipkati točno trideset redaka na papiru formata A4. U socijalizmu se taj list papira s tako formatiranim tekstom honorirao kao mjerna jedinica zvana kartica – makar papir, naravno, ne bi bio ispisan od ruba do ruba, u svih šezdeset slovnih znakova, kroz svih trideset redaka. Tekstovi imaju ulomke, knjige imaju dijaloge, tu se nađe podosta bjelina.
U kapitalizmu se to izmijenilo. Word je donio word count, a to su blaži izdavači poput Algoritma protumačili kao definiciju kartice od 30×60=1800 slovnih znakova s razmacima, dok je bilo i robovlasnika koji su uzeli kao parametar onu drugu definiciju, bez razmaka. (Mislim da Windowsi nikad nisu ni uspjeli točno prevesti pojam razmaka između riječi.) Postojala je anegdota o prevoditelju koji je predao jednom od potonjih tekst bez ijednog razmaka, kad mu ih već ne plaćaju, te u znalaca izazivala cerekanje.
I tako, bio sam prisiljen poći na putovanje sa Shadowom kroz tu dužu jezičnu inačicu – ako sam vas kroz prethodnih par ulomaka zagnjavio, to može poslužiti i kao primjer nepotrebne količine slova koju sam u tom prijevodu predao. Jer me se plaćalo po kartici, s razmacima. I jer mi je to bilo dekretom oduzeto ljeto, a iako sam u njemu friško bio ostao bez dotadašnje ekipe, mogao sam i dalje živjeti od plaćenog rada.
Sedam tjedana tako, svakodnevno.
Evo Shadowa u zatvoru. Evo Shadowa prerano puštenog iz zatvora uz najgore moguće objašnjenje, i evo Shadowa u avionu gdje se čiča s očito staklenim okom kucka po satu i govori mu da kasni, i evo munja, i evo mi knjige koja me izliječila tog ljeta.
(Ne lažem. Nakon teških životnih gubitaka obično dobijem PTSP – počelo je tatom 1985. – ali ova mi je knjiga u dovoljnoj mjeri odnijela muku, pa nisam. Imao sam iskustvo američkog crnca iz pohađanja srednje škole u Buffalu 1987.-1988. – stanovao sam s crncima i družio se s crncima, dok me latinoamerička emigrantska elita mrzila kao izdajnika koji inače živi u socijalizmu i usuđuje se reći da je proživio sretno djetinjstvo. To mi je bilo formativno iskustvo.)
Neil Gaiman u Američkim bogovima ne obrađuje sličnu tematiku, usput. Malo će joj se više posvetiti dugo potom, kad smjesti drugu sezonu televizijske serije u Cairo u Illinoisu, i cijelu je zasnuje na osmom poglavlju izvorne knjige, pa se suoči s naglim pomorom srednje klase u Americi, sukladnim suvremenosti.
Nije mi to prilikom prvog prevođenja bilo isuviše bitno. Mjesto Cairo mi je tad bilo tek ono gdje Shadow upozna g. Ibisa i g. Jacquela. (U Algoritmu smo morali pisati “gospodina” umjesto “g.”, da ne ispadne kako štedimo na papiru – ne znam koliku težinu taj argument ima, ali to je bila politika kuće.) I ondje se, u jednom trenutku, javi jedina replika koja postoji u Algoritmovom izdanju, dok je iz Mitopejinog izbačena. Dajem je tu u prvotnom prijevodu ulomka:
Na semaforu je načas bljesnulo žuto i zatim se upalilo crveno, a Shadow je nagazio po kočnici. Mrtvačka kola zanijela su se stražnjim krajem i obrnula na praznoj cesti prije nego što su se zaustavila. “Hej, hodočasniče”, rekao je Jacquel, oponašajući Johna Waynea. “A da možda malo popustiš s tom papučicom? Ova stara krama jedina je koju imamo.”
Gaiman je izbacio Jacquelovo oponašanje Johna Waynea iz teksta Američkih bogova koji smatra svojim. U kojoj točno fazi nije više ni bitno. Nema ga u Mitopejinom, i neka: g. Jacquel u ostatku knjige nije lik koji bi rekao takvo što. Mitopejin pak ulomak glasi:
Na semaforu načas bljesne žuto i zatim se upali crveno, a Shadow nagazi po kočnici. Mrtvačka kola prokližu stražnjim krajem i obrnu se na praznoj cesti prije zaustavljanja.
Vidite razliku? To je ta između čistog perfekta i pripovjednog prezenta. (Uz dorade.)
Tako to u Mitopejinom izdanju dajem dosljedno, i svugdje, i ne postoji makro rješenje kojim je to mogao obaviti softver: to se moralo obaviti ručno. Na to su mi otišli mjeseci.
Možda nema glupljeg i uzaludnijeg rada od prebacivanja nosećega glagolskog vremena dobro prevedene knjige – a Američki bogovi su u izdanju Algoritma bili dobro prevedena knjiga – ali u Mitopeji imam kriterije koji nadilaze broj kartica. Pri obradi prijevoda nisam zatekao veće greške u svojem radu iz 2003. Da, kad se vrata zatvore, ona ne kliknu, već škljocnu, ali toga sam se sjetio već neposredno nakon predaje izvornog prijevoda u tisak. Grozno je malo vremena tada bilo. Jedini teži propust bio mi je davanje pojma AC kao skraćenice za izmjeničnu struju (alternative current) umjesto za klimatizaciju (air-conditioning) u sceni smještenoj u Las Vegas, ali mogu to oprostiti mlađem sebi, odraslom uz pijetet prema Tesli.
Osim preinake glagolskog vremena glavne radnje, unio sam mnogo više dosljednosti u prijevod – poglavlje Dolazak u Ameriku, 813. n. e. sad je u cijelosti ispripovijedano aoristom i imperfektom, recimo – ali bio sam ugodno iznenađen što je mlađi ja znao odrediti što prevesti, a što ne, među nazivima i stihovima. (Osim House on the Rock. Nju sam izvorno preveo, dok Rock City nisam, i sad sam to sravnio.) Nije bilo ni jedne jedine rečenice koje se pri preradi nisam opet latio, kritički je odvagnuo i doradio do krajnosti svojeg sadašnjeg umijeća. Ako je Gaiman dodao knjizi dvanaest tisuća riječi sadržaja, prerada je prijevodu sigurno oduzela još i više tisuća riječi nepotrebne sintakse, i sada je to u cijelosti pitkije i sadržajnije djelo.
Neka su ograničenja pritom postala bjelodana. Iako sam sve mjerne jedinice vratio u one kojima se sami Amerikanci služe (lijepo je prevesti ih u SI kad se radi za kino, jer u titlu maksimalnog trajanja od pet sekundi gledatelj ne stigne preračunati milje u kilometre, ali za knjige to pravilo nema smisla, i nije lijepo predstavljati Amerikance u služenju stranim im mjernim jedinicama), neke Gaimanove bravure nadilaze prevodivu razinu. Shadow se u Lakesideu zove Mike Ainsel. Drugi dio knjige u izvorniku se zove My Ainsel, što se manje urbanim dijalektom izgovara jednako kao i My own self: stvar je sasvim upeglana u engleski jezik i ne funkcionira izvan njega. Posve ista situacija je s uporabom pojma trunk u tri značenja: surla, deblo i prtljažnik (što je Gaimanu, rođenom u Engleskoj, sigurno bio trenutak heureke, jer je kod njih prtljažnik boot). Ovo je vrlo američka knjiga i neka njena otajstva razvidna su joj jedino iz američke perspektive; Mitopejino izdanje, ipak, malo jasnije predočava situaciju sa surlom i deblom.
Uz taj su posao preostala dva problema.
Jedan je bio Laurin nadimak za Shadowa, u izvorniku “Puppy”. Zbog brzine izvornog rada zamolio sam Algoritmove redaktore da smisle lijep nadimak supruge za muža s ekvivalentnim značenjem, te u svoj prijevod stavio “Štene”, čisto da se može promijeniti kroz računalnu zamjenu. Kad je knjiga izašla, vidio sam da piše “Mačak”. Skroz simpatično, tako u nas i zvuče nadimci od milja za momke.
E, ali kad je 2015. izašao Crni pas – uz novelu Monarh udoline glavni dokaz da Gaiman još nije završio sa svijetom Američkih bogova – tekst je izričito spomenuo nadimak “Puppy” kao pseći nadimak, a Crni pas se pokazao u cijelosti sazdanim od opreke pasa i mačaka.
Što da onda radim s tim za svoje izdanje? Nadimaka za psa u nas ima koliko i predjela – od kuce do kera, od cucka do džukca, sami dodajte regionalnu varijantu – ali kad sam si ih u glavi sve odvrtio, najslađe mi je zvučao “cuko”, na pola puta između kuce i cukra. Samo, znao sam da je mekša varijanta s “ć” em primjerenija tepanju od milja, em općeprihvaćenija. I bi Ćuko.
Drugi problem je bio umnogome masivniji. Usprkos podrobnom opisu rada na onome što u izvorniku zove The Author’s Preferred Text, a što sam praktično pojednostavio u Cjeloviti tekst, i iz kojeg je jasno da se pri kraćenjima i preradama teksta za izvorno izdanje nije evidentiralo izmjene, pa – nije ih se evidentiralo ni pri vraćanjima i proširenjima teksta za autoru preferirano izdanje.
Posao je za Gaimana obavio Pete Atkins, misleći da time dobiva ekskluzivu za svoju malu nakladničku kuću. Kad se konačni tekst svidio Gaimanu do te mjere da ga je odlučio pretvoriti u jedini tekst dostupan na engleskom, njegovi su nakladnici u anglofonom svijetu dobili primjerke tog ekskluzivnog teksta i, čini se odoka, preradili svoje prijelome prema njima.
Držeći se tradicije, ni ja nisam vodio evidenciju razlika između tekstova američke The Tenth Anniversary Edition iz 2011. i britanskog izdanja iz 2016., kojeg ću se držati u pogledu ilustracija – ne zato što nisam mogao, već zato što mi je i ovako posla bilo preko glave. Ne samo da sam morao prerađivati i dorađivati svoj prijevod, već sam svaku rečenicu zatim morao provjeriti u jednom i drugom izdanju da vidim je li ondje štogod promijenjeno – dok, zbog gubitka onog fajla u Wordu, ni tu nisam mogao automatizirati postupak. Ali neke zatečene omaške bile su mi nepojmljive. Američko izdanje ne vraća jedan ulomak u tkivo romana, već ga izdvaja u Dodatak, čemu Gaiman daje jasan razlog. Britansko izdanje ga mrtvo hladno stavlja u cjelinu teksta, premda autor to izričito ne preferira.
Cijeli posao se, uglavnom, protegnuo kroz proljeće i ljeto 2019., i cjeloviti tekst Američkih bogova ugledat će svjetlost dana pune tri godine nakon što sam dogovorio prava. Zašto? Pa, zato što je Mitopeja razmjerno organski izrasla uz Neila Gaimana i Kazua Ishigura u nakladu sa strategijom otvaranja pojedinih mitoloških cjelina. U bezočnom furanju na MCU, zovem ih “fazama” sastavljenim od po osam naslova, a sreća je htjela da u prvoj gotovo isključivo obradimo nordijsku, arthurovsku i rusku. Nisam to planirao. Medvjed i Slavuj Katherine Arden trebao je biti tek slatka ruska skaska da pruži njihov dio baštine prije no što Crveni Orm objedini nordijsku tradiciju kroz Vikinge i rusku tradiciju kroz velikog kneza kijevskog. Nitko mi nije rekao da će Zimska noć biti trilogija, ali ispostavilo se da je tako, pa se Američkih bogova i nastavaka nisam mogao svojski latiti prije odlaska Katherine i Evana iz Hrvatske, nakon promotivne turneje.
S današnje točke gledišta drago mi je što su se Američki bogovi uz oba nastavka ugnijezdili u sredinu druge faze Mitopeje. Među dosad objavljenim naslovima sigurno su najnagrađivaniji i najčitaniji – i time krasno pero u šeširu, ali meni su bitniji iz jednog osobnog, jednog poslovnog i jednog strateškog razloga.
Osobno, drago mi je da sam dobio drugu priliku za davanje svoje konačne riječi, baš kao i sâm Gaiman – osim što, za razliku od njega, nisam imao majstora iz male nakladničke kuće da mi to obavi, jer sam ja bio i taj. Cjeloviti tekst se na engleskom pojavio 2004. i postao stalni tekst 2011. – moj rad za Algoritam već je godinu dana nakon izlaska zapravo zastario. Sad je napokon to onaj kojeg potpisujem. (Je li bolji od kraće inačice? Arden, čije je knjige također uredila Jennifer Hershey, ima stav da prema tekstu treba biti brutalan i iz njega izbaciti sve što urednički sud proglasi nepotrebnim; meni se čini da pisac treba imati pravo na tempo koji mu odgovara, kao i na sitne digresije što pojačavaju bogatstvo tkanja. Takvih je u Cjelovitom tekstu niz, i sva je prilika da su izvorno bili izbačeni samo zato što je uoči izdavanja bilo teško odrediti hoće li ovako osebujna knjiga uopće pronaći publiku, pa se htjelo uštedjeti na papiru.)
Poslovno, novele koje dalje prate Shadowa prije povratka u Ameriku ne samo da hvataju korak s budućim romanom o njemu koji Gaiman ima u planu, već pružaju priliku za izdavanje nastavaka kao potpuno ilustriranih knjiga za odrasle. I to jako odrasle – ovo su gotički horori, a ne preplet žanrova koji resi izvornu knjigu. Sada je sve što je ugledalo svjetlo dana na engleskom dostupno i na hrvatskom, i tu najveću cjelinu Gaimanova proznog opusa mogu mirne duše staviti u popis ostvarenih. (Povrh toga, sparivanje teksta i ilustracija u njima bio je tako tvrd prelamački orah da nije bilo druge doli da svaki redak postavim sâm, uz jezično preinačivanje prema potrebi. Time sam se izvještio radu u InDesignu, uz dodatnu prednost što sam tako ilustracije Daniela Egnéusa u sve tri knjige mogao prenijeti vjernije no u izvornim Headlineovim izdanjima – u Crnom psu sam spasio bar 20% vizualne građe koja se Britancima prelila izvan margina.)
Strateški, pak, Američki bogovi i njihovi nastavci doveli su Mitopeju u Ameriku, i to u posljednji čas. Nema aktualnije mitološke cjeline od američke, i cijeli niz romana u pripremi zbiva se ondje. A može li se bolje otvoriti Ameriku negoli zakulisnim pogledom na njenu mnogostruko doseljeničku raznorodnost koji tu nudi Gaiman? Amerika nam nije nepoznanica kao Haraldova Danska ili Vladimirova Rus’, svi mislimo da je poznajemo, ali ovaj roman je sagledava iz ruralne unutrašnjosti i velike joj gradove baca na marginu, te umjesto uobičajenog političkog cirkusa otvara pogled na kaleidoskop tradicija i vjerovanja koji u jednakoj mjeri tvori meni znanu Ameriku.
Svega toga ne bi bilo da Neil Gaiman i ja nismo postali prijatelji, napokon. Zbližili smo se prilikom toga gostovanja u Hrvatskoj prije Frankfurtskog sajma 2003., na promocijama u Zagrebu i Osijeku, kad sam ga simultano prevodio, a često i iz sjećanja davao odgovor sljedećem novinaru na pitanje koje je postavio prethodni, na čemu mi je krajnje umorni Neil bio vrlo zahvalan. A i bilo je zgodno kad smo u osječkoj Tvrđi dobili večeru sastavljenu od sve samih ribljih jela, pa sam mu na odlasku kazao da postoji nešto što bi trebao reći. Ne, nije znao što. “So long, and thanks for all the fish”, izlanuo sam, i svi smo se nasmijali.
Pri kraju turneje bio je doslovce krepan, ali pohvalno se sjetio moje fish joke i potpisao mi hrpu svezaka Sandmana i inih knjiga koje sam u međuvremenu nakupovao. Njegov potpis koji resi sva Mitopejina izdanja izvorno potječe iz tada potpisanog primjerka albuma Season of Mists, recimo. Pri rastanku na Plesu upitao sam ga je li mu stalo da se svi iz redova Endlessa zovu istim početnim slovom, i rekao mi je da jest, samo što to nijedan prevoditelj nigdje nije uspio izvesti. Počeo sam smišljati što bih i kako bih.
Nakon što sam Gaimanu koju godinu potom javio da tada aktualni album Endless Nights izlazi u mojem prijevodu kao Beskrajne noći, da se Endlessi zovu Beskrajnici i da su Dream, Death, Desire, Delirium (bivša Delight), Despair, Destruction i Destiny sada San (znan i kao Sandman), Smrt, Strast, Sumanutost (bivša Sreća), Shrvanost, Smak i Sudbina, Neil se oduševio. Htio sam zatim prevesti cijeli tekst Sandmana, ali u velikoj se nakladničkoj kući takve stvari izgube s radara, pa nisam dobio priliku.
I tako, kad sam se na Interliberu 2016. godine sastao s podagentom Neila Gaimana, imajući sve navedeno u vidu, htio sam otkriti mogu li prije svega u svojoj maloj kući prigrliti i njega među Mitopejine pisce i voditi ga u cjelini najbolje što mogu. Bio sam zato presretan kad je njegov podagent prepoznao moj entuzijazam i nije na prijenos prava gledao samo kroz prizmu količine novca koju mogu ponuditi (makar sam ponudio pristojnu, naravno). I nije imao ništa protiv da za taj pristanak javim Neilu.
A onda sam 30. studenoga 2016. od samoga Gaimana dobio mail koji mi je promijenio životnu priču:
Vladimir
I’m thrilled that you are my publisher. You were the most involved of all the translators, and that is such good news.
Sent from my BlackBerry 10 smartphone.