Razmjerno dugo sam ostao dužan opisati ovaj prijevod, ali samo zato što je rad na drugom dijelu trilogije uvijek međuposao: obaviješten svime što mu je prethodilo, u ovom slučaju znanjima i vještinama iskovanim pri prijevodu Medvjeda i Slavuja, ali u konačnici dužan i onome što mu slijedi. Rukopis Zime za vješticu postao je dostupan nepuna dva tjedna prije slanja Djevojke u tornju u tisak, i promijenio je tekst prijevoda ove knjige u dva ključna vida – povrh onog divnog spomena u Zahvalama, štoviše.
Na kraju ovog eseja opisat ću koji su to.
Vratimo se zasad u blaženi travanj 2018., mjesec kad sam upoznao Katherine Arden osobno i kad je ona em pozirala s rokovnicima Medvjeda i Slavuja – jedinim dotad dovršenim dijelom te knjige – em posjedila sa mnom po krčmama Oxforda, upravo onim mjestima gdje su Tolkien, Lewis i ini u svoje vrijeme izmaštavali mitopejski izričaj, i objasnila mi svoj plan s trilogijom Zimska noć.
Upoznavanje s književnicom čiji rad iznimno cijenim i višesatno druženje s njom odmah potom nije nužno idealan razvoj zbivanja: čovjek ima potrebu jedno vrijeme biti samo obožavatelj, bez svih uzgrednosti vezanih uz odgovorno vođenje licence i pravodobno objavljivanje nastavaka, i samo uživljeno raspravljati o Vasji i Morozku i Saši i Medvedu i Konstantinu i Olgi i Maši s njihovom majkom.
Koja, eto, tu sjedi preda mnom, pije čaj i ne doživljava sebe kao išta više od radnika na tekstu.
Ja pritom, eto, sjedim tu pred njom, sasvim svjestan da je Katherine tek počela, ali jednako svjestan drugih muza koje sam osobno upoznao na samom početku njihove kreativne karijere – i znam da je mladoj ženi nemjerljivo teže probiti se snagom svojeg pisanja nego snagom svojeg izgleda.
Nato će roditeljica Vasilise Petrovne, ružne djevojčice, kad joj kažem koja sam platna za uvez hrpta triju naslova kupio, vođen tek njenim dosad objavljenim izdanjima i njenim Instagramom:
“Violet it is; the entire story is meant to be a thesis, an antithesis, and a synthesis.”
Odnosno: “I treba biti ljubičasta; cijela priča je zamišljena kao teza, antiteza i sinteza.”
Nikome ne smije biti bitno što ja, kao nakladnik, kupujem materijale za izradu svih triju knjiga dok druga nije ni prevedena, a treća ni napisana – Katherine je između našeg prvog druženja uz čaj i drugog druženja uz piće (njen čaj, moje pivo) uređivala Zimu za vješticu. Sretna slučajnost se dogodila temeljem mojeg posve uzgrednog opažaja tonaliteta triju korica izvornika: donji djelić naslovnice američkog, tada tek najavljenog izdanja je zaista ljubičast, ali miješanje plave (boje magične prve knjige) i crvene (boje razorne druge) bilo je samo jedna od onih podudarnosti koje nose Mitopeju, ne osjete se, a oblikuju je.
Pisao sam o slavenskoj magičnosti prve, vrijedi reći riječ-koju o političkoj razornosti druge knjige.
Rus’ – ne još Rusija – s kojom imamo posla kroz prve dvije knjige Zimske noći zavađen je prostor, kojim vladaju promućurni nasljednici velikih kanova koji su stoljećima prije, nadirući iz Mongolije, stvorili najveće kopneno carstvo za koje povijest do dana današnjeg znade. Da, zaista. (Ista ta povijest potom će htjeti da dotični Rusi, narod stvoren suodnosom raznih slavenskih plemena i došljaka iz zemalja današnje Skandinavije, nordijskog roda, ovladaju cijelim prostorom od Dnjepra do Mongolije, pa i šire. Slično se zbilo jednom ranije, kad je Rim zavladao cjelinom koju mu je – na istočnoj strani – namro Aleksandar Veliki, a najmanje jednom i kasnije, kad je Amerika preuzela dominaciju nad područjima koja joj je u anglofona pretvorio, i podložnošću u Drugom svjetskom ratu predao, Britanski Imperij.)
Arden u Djevojci u tornju daje opipljivost nečemu dosad tek letimice znanom onima koji su se baš htjeli uživjeti u učenje povijesti: iskustvu vjekovnog tavorenja jednog naroda pod vrhovnom vlašću drugog. Nije ovdje riječ o stoljećima podložnosti Hrvata volji Mađara, a još manje o podložnosti Srba vladavini Turaka, ali mitopejsko će djelo uvijek biti primjenjivo. Kako Arden to postiže, kako ja to prenosim?
Pa, s jedne strane, razorno iskustvo podaništva za Vasju dolazi kad shvati da oni koji nominalno vladaju Rusima kao nadvladari nisu pritom časni: nije im dovoljan porez koji im se isplaćuje, nisu dovoljne daće, već haraju prostorima do kojih vlast velikog kneza ne seže, i pritom otimaju i porobljuju. Kad napokon dođemo u blizinu jednog od tih haratelja, jezik kojim će se on služiti – opisan kao porazan ruski – u prijevodu će biti lišen svih istančanijih odlika govora likova koji su etnički Rusi: aorista i pripovjednog prezenta u prvom redu.
S druge, jednako bitne strane, u Vasji nema ni tračka rasizma prema Tatarima: oni možda izgledaju drugačije, ali nijednom se njihov etnicitet ne iskazuje kao problem sâm po sebi. Arden u tome nije tek politički korektna, što bi se moglo očekivati od suvremene američke spisateljice. Ona jednostavno prenosi način na koji Rusi – narod danas sastavljen od stotina etniciteta, a i u ono vrijeme izrazito pojavno heterogen – doživljavaju ljude. Pojam pridodavanja vrline ili mane određenoj boji kose ili obliku oka oduvijek je bio stran ruskom, pa i slavenskom poimanju čovjeka, vazda sklonijeg kolektivnom dobru no što je to na individualističkom Zapadu slučaj, ma koliko ga se u projekcijama povijesnog revizionizma optuživalo baš za rasizam. I u ovom, pipavom vidu priče, nije se smjelo osjetiti da je priču napisala jedna Zapadnjakinja.
A što vrijedi za rasu, vrijedi i za rodni identitet: Vasja dobar dio ove priče provede kao Vasilij (jer je nadimak za Vasilija isti kao i za Vasilisu), ali Katherine nikad ne pokušava zakriti stari trop junakinje prerušene u junaka ne bi li se dovinula ograničenjima patrijarhata rodno neutralnim osobnim zamjenicama poput “they”, kao zamjenom za “he” ili “she”. Ne treba napominjati da ne rabi ni najnovije sofizme postmodernizma. Ali prevoditelja na jezik koji je ipak rodno određeniji od engleskog izlaže opasnosti da ponekad pogrešno nacilja je li Vasja nešto “izveo” ili “izvela”, ovisno o točki motrenja lika koji Vasju gleda: u tome je još jedan par očiju – ili još njih tri – bio neprocjenjiv, na čemu sam još jednom zahvalan osobi zbog koje znam hrvatski, mojoj mami Katici, baš kao i Petru Bujasu, a i tada tek novopridošloj Matei.
Rod se, kao pojam razmjerno nepoznat engleskim imenicama, u knjizi javio kao zakučast izazov još na jednom mjestu – ali bilo je presedana za to. U radnji Medvjeda i Slavuja imali smo ženskog upira, vampiricu, ili upiricu, ako hoćete, koja se u izvorniku spominjala kao “thing”: to bih obično preveo kao “stvor” (prevoditelji koji taj pojam prevode kao “stvar” čak i kad se radi o biću ne znaju svoj posao), ali htio sam da mi odnosna zamjenica bude ženskog roda, pa je “thing” ondje bila “spodoba”. U Djevojci u tornju pak imamo pojam “ghost” koji se odnosi na osobu ženskog roda. Baratati pojmom “duh” (muškog roda) tu bi stalno stvaralo niz nezgrapnosti: zato sam ga zamijenio pojmom “utvara”, da sve glatko teče. Ne kažem da ću inače prevoditi “ghost” kao “utvara”, baš kao što neću ni “thing” kao “spodoba”, ali ovdje je to bilo nužno, i dosljedno provedeno, i glatko leži u prijevodu.
(A ako sam na nešto ponosan u prijevodu, onda je to posljednja rečenica 25. poglavlja, na stranici 326; jer pojam “ljepotica djevojka” tako je suštinski slavenski da ga Arden nikako nije mogla dočarati na engleskom. Sitnica je to, ali sitnica koja me u srce dirnula.)
Još je samo jedna prevoditeljska intervencija vrijedna spomena, što se glagolskih oblika tiče. U priči Djevojke zna doći trenutak kad se likovi nađu s one strane života, na snježnom proplanku s kojeg vodi – iako to još u ovoj knjizi ne znaju, ne izrijekom – put obasjan zvijezdama. To je trenutak suočavanja sa smrću, taj grozni čas za koji svi znamo da nam slijedi, i većinom ga uspješno ignoriramo.
Arden te prizore piše kao i sve ostale, u stalnom perfektu.
Ja njene prizore – sve koji su u sadašnjici radnje – ustaljeno prevodim pripovjednim prezentom.
Tada mi je nešto palo na pamet. Prezent je ono iskonsko sad i ovdje; dok ga čita, čitatelj je lišen udobnosti spoznaje da je to bilo i prošlo, nešto drugo se zatim zbilo, a on sâm – ili ona sama – je još tu. Sposobna, ili sposoban, promišljati o tome.
Oduzmimo to i njemu i njoj, rekoh: maknimo perfekt, stavimo sve na proplanku u isključivi prezent.
Uspjelo mi je, ne treba ni reći; glagolskim vremenom kojim predočavam sve što se zbiva ponad života sam, nadam se, dao prisutnost i upečatljivost tim prizorima koje se osjeća na koži.
S manje povijesne, a više etnografske strane, bio sam sretan što je tako velik dio priče smješten oko stare slavenske slave Maslenice. Za taj pojam znaju svi u Hrvatskoj: akcija Maslenica, Maslenički most, sve su to tu bitni pojmovi skorašnje povijesne ikonografije. A kad ono, ne samo da nisu hrvatski, nego su sveslavenski, a u sjajnom prikazu Arden vidljivi i kao dio starog pretkršćanskog svjetonazora koji je s pravoslavljem obitavao u nenasilnom suživotu čak i prije zbivanja koja će obilježiti vrhunac Zimske noći. Kad god prijeđete Maslenički most, imajte na umu pogansku tradiciju čije ime on nosi. (Kad sam s Arden prešao Maslenički most, dvaput, napomenuo sam joj kako se zove, ali ona, naravno, nije mogla znati koliko je to bitan toponim u suvremenom hrvatskom mitotvorstvu.) Kolač koji se za Maslenicu spravlja, maslenjak, s druge strane, iz Hrvatske je s vremenom posve izumro: riječ vam sigurno izgleda posve prirodno, ali prevodi engleski pojam “butter-cake” i zapravo potječe iz bosanske kuhinje. Uvijek sam zahvalan na takvim očuvanjima vidova kulture.
Tu je onda bio i Puškin. Puno kasnije, kad se doživjelo ono što je u travnju 2018. još bilo samo sanjano, i Katherine i ja smo održali svoju prvu promociju cjelokupne trilogije Zimska noć u Hrvatskoj – u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek – potegnulo se pitanje njenih vlastitih prijevoda Puškina s ruskog, koji tvore epigraf svakoj od ovih triju knjiga. U izvorniku su prijevodi originalni; u prijevodu moraju biti prevedeni s Puškinovog izvornika, ali engleski izvornik ne navodi koji bi to bio. Razmjerno je teško na internetu pronaći ruski izvornik teksta čiji je prijevod za dotičnu knjigu originalan i inače nigdje dostupan u digitalnom obliku; to me samo ponukalo čitati puno izvorno ruskog Puškina dok nisam našao onog koji je Katherine očito prevela, samo bez rime i metra, da ga mogu prevesti u rimi i metru.
Ispostavilo se da je riječ o uvodnim stihovima pjesme po imenu Зимний вечер – Zimska večer, ni manje ni više. Ovako glasi engleski prepjev:
The storm haze shrouds the sky
Spinning snowy whirlwinds
Now it howls like a beast
Now cries like a child
Suddenly rustles the rotten thatch
On our run-down roof
Now like a late traveler
It knocks at our window.
Ovo je pak originalni Puškinov tekst:
Вихри снежные крутя;
Буря мглою небо кроет,
То, как зверь она завоет,
То заплачет как дитя,
То по кровле обветшалой
Вдруг соломой зашумит,
То, как путник запоздалый,
К нам в окошко постучит.
A ovo je moj konačni prijevod, uz poštovanje interpunkcije izvornika gdje god je moguće:
Bura maglom nebo svija,
Vihori nas snježni tlače;
Sad k’o zvijer ona zavija,
Sada pak k’o dijete plače,
Sad kroz krov naš oronuli
Nenadano šušti slama,
Sad, k’o putnik zakašnjeli,
Pokuca na prozor nama.
Postupak pri radu bio je navlas isti kao i u prvoj knjizi, pa ga neću opet istančano opisivati: prevedeni su isključivo Puškinovi stihovi, Arden je samo objasnila koje bi tu htjela vidjeti. I eto osmosložnog dvostiha.
Ostatak posla je bio milina: primjena usvojenih znanja iz Medvjeda i Slavuja na građu Djevojke u tornju, što se stila, šturosti, britkosti pisanja tiče. Prvi dio knjige preveo sam u svibnju 2018., prije laćanja posla na Blijedom pogledu na bregove i Oddu i mraznim divovima; kad je Blijed pogled otišao u tisak, otvorio sam Djevojku tamo gdje sam stao, na početku drugog dijela, i nikako se nisam snalazio. Sve mi je bilo pogrešno, svaka kadenca prizora Sašinog upoznavanja s novopridošlicom u Lavri. Onda sam lijepo zatvorio taj tekst, pa otišao trčati, i naspavati se.
Sutradan sam se latio Djevojke u tornju, zdušno, i sve mi je leglo, i priveo sam knjigu kraju u dva tjedna.
Bila mi je pjesma, kad sam jednom otkrio pritajenu riznicu vasjanja u sebi; knjiga sama govori o tome, pa ću sad sjašiti s čarobnog konja prevoditeljstva – uz usputnu opasku da je magic u Zimskoj noći uvijek “magija”, pojam koji su nama Slavenima namrli staroperzijski Magi, osim u slučajevima potpunog sprezanja s narodnom nam tradicijom, zbog čega “magic horses” moraju biti “čarobni konji” – i sjesti na dugom gravitacije prikovanu ragu uredništva i nakladništva, poslova koje sam također dužan obavljati.
Katherine je u Oxfordu bila puna isprika jer me tjerala čekati na odgovor na upite koje sam joj poslao oko završnog oblika Medvjeda i Slavuja tjednima prije – knjiga se nije mogla objaviti dok mi nije amenovala oblik iskazivanja stavki u Pojmovniku, putem pojma iz teksta, predočenog izvornikom na ruskoj ćirilici, uz neke izostatke (jer su isti na hrvatskom) i neke dodatke (koje sam smatrao korisnima) – što je dovelo do kašnjenja.
Djevojka u tornju nije kasnila zbog dodataka. Nije kasnila uopće; objavljena je u roku od tri tjedna nakon što sam dobio rukopis Zime za vješticu, pročitao ga i unio potrebne preinake, dok je za to vrijeme Matea Vadlja pročitala prelomljeni rukopis prijevoda. I uočila jednu razmjerno veliku rupu u radnji.
Koju nitko dotad nije. Ni Katherine Arden, ni veleurednica Jennifer Hershey – ista ona koja je Neilu Gaimanu skratila Američke bogove, katkad i nepotrebno, stvorivši potrebu za cjelovitim tekstom – ni svi ostali koji su odobrili knjigu za tisak. Jer u objavljenom obliku na engleskom Djevojka ima povelik problem u strukturi radnje.
Naime, Vasja je ovdje u jednom prizoru gola do pasa. U svakoj knjizi bude gola, ali ovdje je gola do pasa pred cijelom Moskvom; svi joj vide grudi i ostalo što se na mladoj ženi goloj do pasa vidi. Ali jedan lik, bitan lik, lik zbog kojeg je gola, i koji je odmah uz nju, ne vidi nešto što joj je među tim grudima – nešto razmjerno bitno, jer kad to opazi nakon dvadeset jedne stranice (u hrvatskom prijelomu), to ga iznimno potrese. (A pritom smo cijelo vrijeme uz Vasju, i znamo da nije to ni skidala ni vraćala na sebe, stalno je to nosila.)
Mejlanje:
“Katherine, znaš ono kad je ona gola do pasa, a on koji je tada odmah do nje ne vidi ono?”
“Uh.”
“Ne, stvarno, nosila je to oko vrata odmah u sceni prije i odmah u sceni poslije.”
Matea: “Možda da joj on to skine nožem, kao i ostatak odjeće, pa si ona to krišom pokupi i opet veže oko vrata?”
Katherine: “Joj, ljudi, pa neću do te mjere mijenjati tekst knjige.”
I dobro je rekla. Naizgled sporan prizor riješio sam prijevodom: suptilnim označiteljima prostornog položaja Nje i Njega, tako da je On Njoj uvijek iza leđa, i ne vidi je sprijeda. A kad virne prema onome što je sprijeda, vidi grudi, kao tipičan pohotnik, i ne zanima ga ono između njih.
Nadam se da u hrvatskom prijevodu ovaj prizor teče besprijekorno, i nimalo ne umanjuje otkrića koja slijede.
Važnije je promjene unio rukopis Zime za vješticu, da napokon dođem do toga: iz njega su se iskristalizirale dvije nužne promjene u prijevodu Djevojke u tornju, tada već debelo spremnom za tisak. (I ne, varijanta naslova zvana Djevojka u kuli bila je odbačena na samom početku, kad mi je postalo jasno da “tower” iz izvornika označava ruski “terem”, visoko drveno zdanje namijenjeno samovanju žena: visoko, ali ne i kamenito. “Kule” su kamene, inače nemaju svoje implicitno obrambeno svojstvo; zato, a i zbog aliterativne sravnjivosti, engleski “tower” postao je hrvatski “toranj”, da znači isto što i ruski “terem”.)
Bilo je jedno poglavlje u Djevojci koje se u izvornom prijevodu zvalo Požar, jer se na engleskom zvalo Fire; ono pretposljednje. Nakon uvida u rukopis – odnosno, za tisak predviđen PDF – Zime, shvatio sam da neću moći prevesti tamošnje poglavlje Pozhar nikako drugačije nego doslovno, pa je Požar u Djevojci (uz odobrenje same Katherine) postao Noć požara. (Tri poglavlja u izvornom obliku knjige sadrže pojam “fire”: prijevod se služi hrvatskim raspoloživostima da to ublaži.) Noć požara postala je skladan prethodnik završnom Danu praštanja.
A lik Varvare s ovim je naknadno pruženim uvidom nužno promijenio svoj položaj u kućanstvu Olge Petrovne, udane Olge Vladimirove; u izvorniku druge knjige ona je na dva mjesta “robinja”, u prijevodu nikad nije. I to je Katherine odobrila, objasnivši da joj je tek u trećoj knjizi Varvara postala jasna.
I na samom kraju, u otisnutom tekstu knjige The Girl in the Tower uočio sam izbačen slijed replika na posljednjoj stranici, vezan uz Mašu i Lesnaju Zemlju; Katherine je očito u zadnji čas, kad je znala da će se time podrobnije pozabaviti u Zimi za vješticu, izbacila tih par redaka. Nitko me nije o tome obavijestio; puka je sreća što sam pri posljednjem prolasku kroz tekst to uočio. Zamalo sam objavio cjeloviti tekst, ali nisam.
Tako to biva, kad se radi zdušno i brzo; ponešto se uvijek može potkrasti. Sad kad je Zimska noć u cijelosti ostvarena u prijevodu, ove anegdote mogu (i moraju) djelovati banalno; ali svjedoče o preuzetnom trudu oko donošenja jedne divote u nastajanju u prijevodno konačni, a i tako objavljeni kontekst, nadam se.