Završiti s vasjanjem; staviti točku na Zimsku noć i više joj se nikad ne vratiti; objaviti Zimu za vješticu – pa makar i kao prvo prijevodno izdanje na svijetu (što je točan podatak), popraćeno gostovanjem Katherine Arden osobno u Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu, već i u Osijeku, Rijeci i Splitu – to koči.
To zaista koči.
Ne s gledišta nakladnika, koji zna da ima licencu na izuzetno djelo koje će se još naraštajima otkrivati i voljeti, potpuno nevezano uz činjenicu da je povrh toga kao dotični nakladnik poimence spomenut u Zahvalama na kraju te knjige, jer je (tvrdi spisateljica) donio najljepše izdanje prvog joj dijela na svijetu, što mu je već dovoljna milost; ne, već s drugačijega gledišta dotične osobe koja je objavila Katherine Arden prije svega jer voli njeno pisanje, njen suveren pogled na slavensku baštinu i novostvoreni lik Vasilise Petrovne, najbolji mogući ženski lik – kočio sam se, doslovce, od prilike da Zimskoj noći dadem kraj, kao prevoditelj.
Nakon ove knjige nema više.
Nema više najmilijeg mitološkog svijeta u koji sam imao prilike kročiti – uz isprike, Profesore; Slaven sam – i nema više Vasje, nema više Soloveja, neće mi ih nikad više biti nakon ove.
Pristup prijevodu ove knjige značio je malu smrt meni, vrlo osobno, kao prevoditelju Medvjeda i Slavuja i Djevojke u tornju.
I zato, usput, ovoliko kasni i ovaj esej o prijevodu: ovo je posljednji put da pišem o stvaranju prijevoda jednog nastavka Zimske noći, i premda je prošlo više od godinu i pol dana otkako smo za Valentinovo 2019. predstavili tu knjigu samo pet tjedana nakon izlaska američkog izvornika, moralo se dogoditi slanje redovnog izdanja u tisak da me se natjera sjesti i privesti kraju ovaj esej.
Osjećaj kočenja pritom nema veze s usporenošću pri radu; umijeće koje sam kroz 2018. razvio na načinu prenošenja stila i sadržaja ovih knjiga bilo mi je pred Božić te godine sasvim dovoljno oštro u svijesti da njime rasiječem sve lingvističke izazove i prevedem knjigu, pustim je u prijelom i zatim pregledam taj prijelom (po prvi put u PDF-u na iPadu Pro, uz unošenje svih korektura Apple Pencilom, što je odličan i munjevit način rada, kojim se otad redovito služim), pa unesem svoje i redaktorske ispravke, i priredim knjigu za tisak – sve unutar mjesec dana.
A ovo nije mala knjiga.
Kako će pogled na broj stranica nastavaka otkriti, Medvjed i Slavuj ima 332, Djevojka u tornju 368, a Zima za vješticu pune 404 stranice. (Svaka knjiga je od prethodne deblja za točno 36 stranica.) Kad bi se izdale u jednom svesku, čak i s objedinjenom naslovnicom, kazalima i bilješkama, radilo bi se o knjizi debljoj od tisuću stranica – dobrano debljoj čak i od Kralja bivšeg i kralja budućeg, krune Mitopejinog portfelja autorskih prava, koja je k tome namjerno tu bila stavljena na stranu zbog spisateljice koja je stvarala ime istodobno s ovom nakladom.
Razlog je bio vrlo jednostavan. Početkom 2018. preveo sam Medvjeda i priveo kraju čitanje Djevojke praktički u isti mah. (Mač u kamenu je tada već godinu dana bio stavljen na stranu na prizoru štefanjskog lova i neću mu se stići posvetiti sve do kraja sljedeće godine.) Kad sam se otišao osobno upoznati s Katherine u Oxfordu, žarko me zanimalo što završetak serijala nosi. A onda mi je ona to i ispričala, i svjestan brzine kojom se spojleri šire internetom, znao sam da ne smijem dopustiti da se radnja knjige The Winter of the Witch preširoko pročuje prije no što naše izdanje ugleda svjetlo dana. Znao sam da nimalo ne smijem čekati s tom knjigom i postala mi je nakladnički prioritet.
Znao sam, k tome, što će se dogoditi dovoljno rano da Hani još tog ljeta opišem što bi narodni vez na kutiji i straničniku, odnosno predlistu i zalistu luksuzne knjige – kao i na koricama redovnog izdanja – trebao prikazivati; motiv je vrlo jednostavan, a premda se okvirno možda radi o spojleru za finale knjige, izgleda toliko bezazleno kad ga se tako prikaže kvadratićima da bi teško mogao dočarati epsku prijelomnicu Bitke na Kulikovu polju u čitatelju naviknutom na deskriptivnu likovnost današnje fantastike.
Ali tako to povijesno jest s prikazima koje baštinimo iz stvarnog srednjeg vijeka.
Još su dva motiva završila u tom prikazu (i dostupna su samo na luksuznom izdanju) – dobri stari kolovrat, drugačiji od onog na Medvjedu i Slavuju (i sasvim zamijenjen pticom na Djevojci u tornju, čitatelji će znati zašto), kao autentično slavenski simbol, te bizantski križ namjesto pravoslavnog s Medvjeda, odnosno simbola hi-ro s Djevojke – jer ispod glavne ilustracije svaka luksuzna knjiga sparuje simbole poganstva i kršćanstva, u skladu s konceptom teza-antiteza-sinteza koji mi je u Oxfordu otkrila Arden. Naravno, njihov je odabir prepustila meni – a bizantski je križ završio na trećoj knjizi i zato što izgleda kao veliki plus, pa doslovce odgovara radnji završne knjige, one u kojoj se postiže sinteza. Dotad su simboli rodne vjere i prave slave bili razdvojeni, je li.
Dizajn se priredio na vrijeme, o ljubičastoj boji sam već pisao; dakle, samo je tekst preostao.
Počev od naslova: ljubičastom je bojom Katherine na Instagramu najavila naslov koji umjesto and the i in the u prva dva sadrži konjukciju of the, objasnivši kako je oduvijek htjela da joj sve tri knjige u naslovu sadrže dvije ključne imenice odijeljene već nekakvom jezičnom konstrukcijom. Što je lijepo – za prvu je tu poslužio veznik i, za drugu prijedlog u, ali što ćemo s trećom? Doslovno preveden, naslov bi joj glasio Zima vještice, bez ičega između dviju imenica, budući da hrvatski to rješava padežom: nisam to htio, baš kao što ni Arden ne bi naslovila knjigu Witch’s Winter. Mozgao sam o tome, kao i o načinu na koji bi sve to izgledalo na naslovnici ispisano sad već dizajniranim slovima, dok nisam iznašao rješenje. Tek kad sam pročitao dovršenu knjigu – koju je Katherine još uređivala u Oxfordu, i čiju će završnicu u međuvremenu uvelike promijeniti – u drugom slučaju dobre slutnje otkrio sam da naslov više no dobro odgovara sadržaju.
Zima za vješticu počinje večer nakon jutra u kojem Djevojka u tornju završava, te se te dvije knjige doslovce mogu čitati u kontinuitetu: ono što se te večeri sve do ponoći u radnji dogodi, pak, bio mi je taj glavni nesretni spojler koji me natjerao da protutnjim kroz prijevod. Ali da minuciozno protutnjim: ako niste obliveni suzama (bar u sebi, emocije svi drugačije izražavamo) nakon trećeg poglavlja, nešto nisam napravio kako valja, a prevođenje je filigranska stvar, gdje svaki zvuk i svaka predodžba i svaki izraz stvaraju ukupni dojam.
Tko je čitao, proživio je to; nakon što se Iva vratila iz Šangaja i jedne večeri odlučila protutnjati kroz Zimsku noć, dobio sam poruku o silnom ridanju u tri ujutro, i znao da sam obavio svoje.
Prijevodni izazovi tu su tek počeli, naravno.
Kao mudra pripovjedačica, Katherine vas pušta da se malo patite nakon Sudbine svih vještica; poglavlje nakon toga započinje drugi dio, nimalo magičan, eto vam ga na, da i politički dio priče dođe na svoje, a prvo mu se poglavlje zove Iskušenje. Što se, priznat će malo bolji poznavatelji jezika, lako može hrvatskije prenijeti pojmovima Kušnja ili Napast. Odlično. Taj mali ne-srbizam moja je posveta izvjesnom u radnji opet bitnom popu.
U trećem dijelu Zime, pak, ima portala; Arden je pri potonjem gostovanju u Hrvatskoj jasno objasnila da je to sama dodala postojećoj, vrlo krnjoj, baštini slavenske mitologije, zbog prohtjeva radnje. (I time opravdala postojanje Alix E. Harrow u ovoj ediciji, ali o tom potom.) Portali vremenski dislociraju čitatelja.
Dovoljno je grozno kad Profesor u prvoj mu popularnoj knjizi navede da su dotični likovi tjednima i tjednima tragali za ulazom u izvjesnu goru: meni samome to pri čitanju odmah traje tjednima i tjednima, i pogubim se, i treba mi odmor od čitanja. Kad Arden počne pisati o tome kako se kroči kroz Ponoć i Ponoć i Ponoć i Ponoć i Ponoć i Ponoć, to možda nije puno pisanog teksta, ali psihički to nema veze: to bude mora iz ljudskog nesvjesnog, začarana petlja bez kraja, i to rezonira u čovjeku.
Treći dio Zime za vješticu potpuno je uranjanje u slavensku pogansku baštinu, taj tako rođeni nam svijet da mi je bio sreća i radost dok sam čitao prelomljeni izvornik pri dovršavanju Djevojke u tornju. U njemu se nalazi više izazova. Jedan je pojam koji Arden u izvorniku navodi kao bagiennik; zapravo nije poznat u slavistici dostupnoj na internetu, ali zato postoji Jelena Pataki (u toj knjizi još nam nepotpisana – čast mi je što nam se potom pridružila). Od prijatelja koji se takvim stvarima bavi dojavila mi je kako je riječ o mitološkom biću iz malog dijela zapadne Rusije koje nije banjik – žitelj kupelji, je li, banje – već bagnjik. Tako sam ga i dao. Svaka sličnost s bićem zvanim banjip iz baštine australskih domorodaca proistječe samo iz mojeg sretnog djetinjstva, kad je na televiziji postojalo nešto zvano obrazovni program. (To su potom ukinuli Ronald Reagan i njegovi sljedbenici, odani komercijaliziranju svega, pa i djece.)
A tu su onda i šesnaesto i sedamnaesto poglavlje. Sedamnaesto, kako je Katherine ispod glasa priznala, sadrži prizor spolnog odnosa. Spolni odnos je nešto sasvim ljudsko, jer bez njega ne bi bilo ljudi, ali trebao bi u Zimskoj noći biti znan onima kojima je svejedno stran. Šesnaesto je zapravo zanimljivije. U njemu se javlja lik po imenu Jelena Tomislavna – a vrag me odnio ako i ime i prezime ne potječu upravo iz hrvatskoga! Ne iz sveslavenstva, već upravo iz dijela te baštine koji je naslijedilo hrvatsko nam pleme.
Načas sam si uobrazio da smo si taj navod izborili pravodobnom kupnjom prava na prvu knjigu.
Ništa od tog. Dotična Jelena, što se Arden u službenoj izjavi tiče, ima samo najstarije slavensko ime i patronim kojima se mogla domisliti. Pa si vi mislite.
Ipak, blagdan Kolede, oko kojeg se dotična scena obrće, nije tim nazivom naveden u izvorniku na engleskom. Tamo je opet “Midwinter”, što sam u pravoslavnome kontekstu prvih dvaju nastavaka uvijek davao kao “zimski suncostaj”. E, šipak je to u poganskome: tamo to jest Koleda, pa je i tu. (Naravno da sam pitao Katherine za odobrenje, zdušno dano.)
To su stvari bitne, a i sasvim sitne, kod slavenskih sela u kojima nema crkava, kao glava.
Isti me prizor doveo i do suočavanja s točnošću prijevodnog odabira iz Medvjeda i Slavuja, gdje pojam winter-king dajem kao kralj zime, uz obrtanje redoslijeda pojmova. Tada sam si to objasnio kao korištenje kraćeg oblika, kao što vrijedi i za engleski naziv, a sada se pokazalo da u tome ima istine: koledski je Karačun zvan the king of winter, što je duži oblik, pa je u prijevodu zimski kralj. A ne bi li se to potvrdilo, ekvivalentni oblik zimska kraljica izvornik daje kao prijevod ruskog pojma zimnaja koroljeva. (Makar onda Arden to daje kao winter-queen, pa si vi opet mislite.)
U četvrtom se dijelu knjige Katherine opet vraća politici, i povrh neophodnih obrata u radnji (i prizora Morozka po ljeti, što je zanimljivo) dva poglavlja naslovljava prema dvama dosad već irelevantnim filmovima. Kao titler za kino, imam maksimalno moguće poštovanje prema prijevodu pod kojim je pojedini naslov poznat; u Mitopeji nemam, s obrazloženjem kojemu ovdje nije mjesto: riječ je o filmovima The Enemy at the Gates i The Princess and the Warrior, da to bar tu navedem.
(A budući da to nisam dosad spomenuo, već pri prijevodu Medvjeda i Slavuja pitao sam se bih li trebao stavljati ženska imena u vokativ kad je nužno; to bi bilo slavenski, zar ne? Ali onda sam se opomenuo da prevodim na suvremeni hrvatski, gdje to uglavnom ne radimo, a i da se Iva rado služi vokativom ženskih imena iz poruge. Zato je u vokativu, od Djevojke nadalje, tu jedino mala Maša, jedna od tih iznimki gdje nam je ženski vokativ doista organski.)
Peti dio Zime za vješticu i dalje slovi kao najsloženiji komad teksta koji sam u životu preveo, a prevodio sam složene tekstove: ni sad vam ne bih mogao suvislo objasniti što se tu događa s vojskama i portalima i priključenijima koje je Arden tu složila. Ovdje, napokon, zimski staroslavenski plavi i povijesni politički crveni dijelovi ovih knjiga dolaze do točke kaljenja u nešto zajedničko rusko, nešto stopljeno u ljubičasto.
To je samo trebalo sjesti i prevesti, u radu i u sladu; znati što je Oleg Rjazanjski bio u stvarnoj povijesti, i oblikovati ga drugačijeg u svijesti. Znati zašto se poglavlje Fire u The Girl in the Tower nije prevelo tako u Djevojci u tornju, pa prevesti poglavlje Požar kad zaista doleti kobila Požar; to su strahotne divote, i razlog iz kojeg se bavim ovim poslom. To je silina, to je milina (i oprostite čovjeku koji je upravo preveo Piratsko varivo Neila Gaimana, kao svoju prvu knjigu u rimi, ako vam je naporan zbog nje).
Dotični uzbuđeni čovjek počeo si je pri prvom čitanju izvornog PDF-a vrtjeti bubnjarski tuš u glavi kad je došao do dugo očekivanog poglavlja Kulikovo, jer je unaprijed znao što će se na dotičnome polju zbiti, ali Arden, bijući curica (kako mi je to strpljiva majka, redaktorica svih Mitopejinih tekstova, a i sama pride Katarina, uljudno objasnila) nije do u tančine objasnila bojni postroj i taktičke oblike željno očekivanog krvoprolića. Nadao sam se, banalno, da će tu biti još više akcije. Ali Katherine je donijela sve zaista potrebno o srazu koji je, samo, oslobodio Ruse tatarskog jarma i njima omogućio postojanje države kao takve, dvjestotinjak godina prije Matije Gupca i na slobodi i emancipaciji zasnovane bune koja, nažalost, nama nije promijenila ništa.
Bitka na Kulikovu polju je, koliko god opsežno bila predočena, silno epska! Okej, Texan Girl, ne postoje simfonije napisane o njoj, ali smijem li slušati Prokofjevljevog Aleksandra Nevskog dok to prevodim, kad već nemam ničijeg Dmitrija Donskog?
Ispostavilo se da je Katherine slušala jako puno ruskih skladatelja dok je ovo pisala. Kao i ja dok sam ovo prevodio.
Kao ratniku koji mrzi rat, bilo mi je, je li, premalo rata u završnome boju, za domovinu svoju (eto me opet). Ali kao čovjeku koji će svega koji mjesec potom titlati Osvetnike: Završnicu, bilo mi je lijepo što sam mogao reći Katherine Arden, koja voli ići u kino, da će taj film – koliko joj smijem otkriti – biti radostan. Ali ne koliko i Tročlana vojska.
Na koncu završnih Osvetnika skupe se sve vojske. (To vam smijem otkriti, bili su već u kinu.) Na kraju završnice Zimske noći skupi se njih poimence troje.
Preveo sam i jednu i drugu scenu. U jednoj je dušmanin Thanos, u jednoj su dušmani Tatari. Obje sam preveo puna srca, puna umijeća.
Ali kad je Katherine odlazila iz Zagreba, nakon svojega gostovanja, a prije premijere tih Osvetnika, bio sam joj dužan prišapnuti: Tročlana vojska je bolja.
Ne bih se pristao rastati od Zimske noći za manje. A eto, ovim sam se rastao.
Dobro, nisam. Ovim sam se zasad uživo rastao od Katherine Arden. Ali prije izlaska knjige koja joj je prethodila, kad je već sve bilo prelomljeno i priređeno za tisak, znao sam da sam si ostavio još jednu divotu za kraj, da mogu bar malo odgoditi točku rastanka od Vasilise Petrovne, meni ipak bitnije.
Ostavio sam si Puškinov epigraf.
Već sam dobrano prije iznašao da iza onoga što Arden daje kao:
The sea is fair in the storm-shadow
The sky wondrous without its blue
But trust me; on the rock, the girl
Excels the wave, the sky, and the storm
stoji ruski izvornik koji glasi:
Прекрасно море в бурной мгле
И небо в блесках без лазури;
Но верь мне: дева на скале
Прекрасней волн, небес и бури.
Nisam znao kako ću to prevesti sve dok jutro uoči slanja knjige u tisak nisam stavio oba teksta u jednu bilješku, sjeo u tramvaj za Dubravu (na dostavu knjiga) i otvorio je na iPhoneu. Mislio sam da će mi trebati cijeli put tamo i natrag da se domislim metrici i rimi.
Šipak. Do Autobusnog kolodvora postalo je ovo, i tako u knjizi ostalo. Ostatak moje vožnje plavom zagrebačkom sedmicom prošao je u prihvaćanju sebe samog lišenog Vasilise Petrovne. Ostalo je:
Prekrasno more na buri bridi
Magla zastire valove sure;
No vjerujte meni: djeva je na hridi
Ljepša od valova, nebesa i bure.