(Navodi na brojeve stranica odnose se na Mitopejin prijelom cjelovitog teksta u svim izdanjima.)
NIJE VIŠE STRAHOVAO OD ONOGA ŠTO DONOSI SUTRA, JER MU JE JUČER TO VEĆ DONIJELO.
—7
S protokom sam godina otkrio kako je ovo neobično istinito. Ponekad, kad vas snađe nešto grozno, to može zapravo donijeti olakšanje, jer više niste cijelo vrijeme napeti dok se pitate: “Dobro, što bi bilo da se dogodi to grozno? Nadam se da se to grozno neće dogoditi.” A onda se jednoga dana probudite i otkrijete da se dobili otkaz ili što već god, pa pomislite: “Oh, okej, dobro. Dobio sam otkaz. Ne moram se više zabrinjavati zbog toga.”
Eto, nastojao sam započeti radnju sa Shadowom u zatvoru. On na sve gleda pomalo s oprezom, a vi naposljetku otkrijete kako je došlo do cijele pljačke banke, i on je bio vozač, i uspio ih je odvesti, a onda je sve pošlo po krivu. I onda pomislite: “Okej, stvarno shvaćam zašto ti je to pružilo mjesto gdje si se mogao prestati zabrinjavati i samo postojati iz dana u dan.”
Divno mi je što ljudi reagiraju na to. A divno mi je i to što mi se svako toliko jave ljudi koji su knjigu pročitali u zatvoru – u onim zatvorskim sustavima koji to još dopuštaju – ili koji su knjigu pročitali po izlasku iz zatvora, pa mi kažu da im je djelovala emocionalno točno, što u čovjeku, kao piscu, uvijek stvori osjećaj da je nešto postavio kako treba.
KAŽI MU DA SMO JEBENO REPROGRAMIRALI STVARNOST. KAŽI MU DA JE JEZIK VIRUS I DA JE RELIGIJA OPERATIVNI SUSTAV I DA SU MOLITVE SAMO HRPA JEBENOG SPEMA.
—60
U ovoj tiradi mi ima nečega velebno tipičnog za 1999. godinu i drago mi je što je danas još uvijek prepoznatljivo. Drago mi je što i dalje imamo riječ “spem” da možemo na neki način govoriti o spemu, jer čovjek se zabrine. U Američkim bogovima ima replika za koje u današnje vrijeme povijest više i ne zna – riječi zapisanih pred svega dvadeset godina – koliko se svijet otad promijenio.
Zapravo, ovaj mali ulomak s Tehničkim Dečkom danas djeluje primjerenije, premda sâm Tehnički Dečko više ne živi u nečijem podrumu i nije nevjerojatno pun sebe jer je smislio kako naručiti pizzu a da ne mora razgovarati s drugim ljudskim bićem. Sad smo u svijetu u kojem svatko može naručiti pizzu a da ne mora razgovarati s drugim ljudskim bićem.
Ali ideja Novih Bogova, a naročito novog boga pozornosti i naročito tehničkog novog boga, djeluje mi iznimno primjereno u ovome dobu, kad tehnika postaje doslovce sve neprepoznatljivija iz dana u dan, kad algoritmi mogu ljudima uništiti život.
Dok sam ovo pisao 1999. godine imao sam dojam da pišem o nečemu što tek treba doći, što je na obzoru, i mislim da ovo dira u žicu i zbog toga što je to nešto na obzoru na neki način došlo; ta ideja da se sve ono čemu se jako posvetimo pretvori u bogove. Što su Novi Bogovi? Što su Stari Bogovi? Što je religija? Što je operativni sustav? U današnje vrijeme molitve su spem, ili su možda samo komentari i replike u društvenim medijima. Možda su molitve lajkovi.
BOGOVI UMIRU, A KAD ISTINSKI UMRU, ZA NJIMA SE NE ŽALI I NE PAMTI IH SE. NAZORE SE TEŽE UBIJA NEGO NARODE, ALI I NJIH SE MOŽE UBITI, NA KONCU.
—66
Ovo je zanimljiva tvrdnja jer nekako vjerujem u nju, ali nekako i ne, zbog čega ćete otkriti kako sam desetljeće nakon ovoga zapisao kredo u kojem kažem kako je nazore jako teško ubiti i govorim o teškoći ubijanja nazora, dapače, o nemogućnosti ubijanja nazora. Možete pokušati.
Nazore je definitivno teže ubiti nego bogove. To između ostaloga uvijek zaprepasti kad počnete razmatrati arheologiju, kad počnete razmatrati mitologiju, kad počnete razmatrati ljudska bića i naša vjerovanja i naša negdašnja vjerovanja: koliko smo malo zadržali od starih bogova, koliko smo malo zadržali od naših negdašnjih vjerovanja, jer kad se novi tim useli jedan od prioriteta mu je pobiti starovjerce, a onda se vjerovanje povuče u podzemlje. I neko vrijeme ostane u podzemlju, ali naposljetku toliko vremena provede u podzemlju da se više ne može služiti očima, pa odluta u mraku i više jedva da ga itko i opazi.
I dalje imam uvelike takav dojam tu gore, na Skyeu, dok šetam pokraj stećaka starih dvije tisuće godina na kojima su udubljenja i reljefi, a nitko zaista ne zna čemu su služili, zbog čega su ih podigli, što su značili. I tih bogova i tih nazora više nema.
NAŠE VJEROVANJE TEMELJI SE SAMO NA OSJETILIMA: NA SREDSTVIMA KOJA NAM SLUŽE ZA OPAŽANJE SVIJETA, NA VIDU, DODIRU, PAMĆENJU. AKO NAM ONA LAŽU, ONDA SE NI U ŠTO NE MOŽE POUZDATI. A ČAK I AKO NE VJERUJEMO, SVEJEDNO NE MOŽEMO PUTOVATI NIJEDNIM PUTOM OSIM ONOG KOJI NAM OSJETILA POKAZUJU; A TIM PUTOM VALJA NAM HODATI DO KRAJA.
—146
Ne znam bih li ovome išta mogao dodati. Ruku na srce, to je ono čudno i solipsističko o čemu se počne razmišljati u osnovnoj školi, pa se čovjek upita: “Okej, a što ako je sve ovo simulacija? Što ako je sve ovo nekakav divovski film u 3D-u koji puštaju hrpi mozgova u staklenkama, a ja sam samo mozak u staklenci?” A, naravno, zaključak koji se iznađe glasi: “Čak i ako sam mozak u staklenci, moram ići dalje kao da je ovo stvarno, jer takav je svijet u kojem smo.”
NIKAD SE NIJEDAN ISTINSKI RAT NIJE VODIO IZMEĐU DVA SKUPA LJUDI KOJI NISU BILI POSVE UVJERENI DA SU U PRAVU. ONI ZAISTA OPASNI VJERUJU DA RADE SVE TO ŠTO RADE ISKLJUČIVO I JEDINO ZBOG TOGA ŠTO JE TO NEUPITNO ISPRAVNO. I ZBOG TOGA SU OPASNI.
—237
To je, za mene, svijet u današnje vrijeme. Možda je svijet bio takav prije dvadeset godina, ali svijet je još više takav u današnje vrijeme. Ono što slama srce kod različitih strana na svijetu, u Americi, u politici, ono što razdvaja obitelji je: Nije da postoje, kako bi se često jako voljelo smatrati, pozitivci i negativci, a negativci znaju da su negativci. Jer istodobno, s druge strane brijega, druga momčad pogleda preko brijega i kaže: “Aha, mi smo definitivno pozitivci, a oni su definitivno negativci, pa moramo poduzeti ovo, jer je to ispravno.” Ono što slama srce u politici u današnje vrijeme su ljudi koji puštaju da se izbjeglice utapaju i tako postupaju jer to smatraju ispravnim.
Užasno je kod ljudi to da što im dublje uđete u glavu, to više shvatite kako ratove vode strane koje svaka za sebe smatraju da su u pravu, i u tome je tragedija ljudskog bitka.
IMA PRIČA KOJE SU ISTINITE, U KOJIMA JE PRIPOVIJEST SVAKOG POJEDINCA JEDINSTVENA I TRAGIČNA, A NAJGORI DIO TRAGEDIJE LEŽI U TOME ŠTO SMO JE VEĆ ČULI, I NE SMIJEMO SI DOPUSTITI DA JE PREDUBOKO OSJETIMO. IZRADIMO LJUŠTURU OKO NJE KAO KAMENICA KAD SE NOSI S BOLNOM ČESTICOM PIJESKA, OVIJAMO JE GLATKIM BISERNIM SLOJEVIMA NE BI LI NAM POSTALA PODNOŠLJIVA. TAKO HODAMO I RAZGOVARAMO I FUNKCIONIRAMO, IZ DANA U DAN, IMUNI NA TUĐU BOL I GUBITAK. KAD BI NAS DIRNULE, OBOGALJILE BI NAS ILI PRETVORILE U SVECE; ALI, NAJVEĆIM DIJELOM, NE DIRAJU NAS. NE MOŽEMO IM TO DOPUSTITI.
—323
Meni je ovo, opet, istinito. Nešto se fascinantno zbiva na internetu i u društvenim medijima, točnije to da nešto grozno može snalaziti tisuće ili stotine tisuća ili milijune ljudi, a mi uspijemo znati da ih to snalazi, no nastavljamo po starom kao da nije tako. A onda se dogodi nešto što tome pridoda ljudski lik, i odjednom jedan čovjek među svima njima koji ginu, jedno zatočeno dijete stekne ime – i to postane ljudsko, postane moćno.
Ono što je Bob Geldof izveo kad je ostvario Live Aid i dalje je fantastično. Pogledati i reći: “Ljudi umiru od gladi; moramo nešto poduzeti.” I slobodno kritizirajte koješta proisteklo iz toga, ali ta reakcija i potonji trud da se novac prikupi i utroši na prehranu ljudi je razlog iz kojeg postojimo na ovome svijetu.
No ljudi cijelo vrijeme umiru. To je analogija “zvjezdače na žalu”: priča o tome kako odeš do žala nakon oluje i vidiš sitnu staricu kako hoda po žalu, uzima zvjezdače i baca ih natrag u vodu. Pa joj priđeš i kažeš: “Ali sigurno postoji stotinu tisuća zvjezdača izbačenih na ovaj žal – postupak vam je istinski nebitan.” A ona ti pokaže zvjezdaču i kaže: “Ovoj je bitan”, pa je baci natrag u vodu.
Kad nešto pokušavam, uvijek to pokušavam sa saznanjem da sam i ja izoliran, kao što smo i svi mi. Odlazak u kampove sa sirijskim izbjeglicama u Jordanu gdje sam upoznao te ljude rastrgao me do srži. Nisam bio spreman. Nisam pojmio da je u tom kampu stotinu tisuća ljudi, da je tu stotinu tisuća noćnih mora, stotinu tisuća tragedija, stotinu tisuća ljudi izgnanih iz doma koji su prelazili doslovce smrtonosnu pustinju u kojoj se usmrćivalo ljude, kojima su oštre pustinjske stijene kidale kožnu obuću, koji su nosili dojenčad i morali je prigušivati da ih ophodnje sve ne pobiju. I čovjek pomisli: “Ovo je nevjerojatno. Ovo je moćno. Ovo je grozno. I ovo je u krajnjoj liniji ljudsko.”
NE PAMTIMO UVIJEK STVARI KOJE NAM NE IDU NA ČAST. OPRAVDAVAMO IH, SKRIVAMO POD ŽARKIM LAŽIMA ILI DUBOKOM PRAŠINOM ZABORAVA.
—485
Mislim da je to točno. Mislim da je to ljudski način ponašanja. Gubimo sjećanja, zaboravljamo. Valjda je tu čudno to što čovjek, naravno, kada dođe u moje godine, otkrije da je zaboravio i ono dobro. I lijepo je kad svako toliko slučajno naiđem na nekoga tko će reći: “Učinio si mi to stvarno dobro djelo.” A ja pomislim: “Oh, kul, sasvim sam zaboravio na to djelo, a drago mi je što sam ga učinio.” Mislim da sada, gotovo u šezdesetoj, ne diskriminiram pri zaboravljanju, ali mislim da mi je svakako pri pisanju ovoga, gotovo u četrdesetoj, daleko bolje išlo od ruke zaboravljanje svega onoga što me prikazuje u lošem svjetlu, ili zbog čega mi je krivo, ili što bih radije da nisam.
RELIGIJE SU MJESTA ZA STAJANJE I GLEDANJE I DJELOVANJE, TOČKE S KOJIH SE MOŽE PROMATRATI SVIJET.
—508
Mislim da je to točno, to je apsolutno točno.
Mislim da je to vrlo, vrlo slično politici. To je motrište. To je svojevrstan filter. U ovim vremenima filtera na Instagramu i svega toga, i filtera na Snapchatu, to je filter za realnost. Način djelovanja religija i način djelovanja politike počiva na sagledavanju svijeta s hrpom uključenih početnih postavki, uz koje vam svijet potvrđuje usvojeni nauk. A i hoće, jer ljudska su bića stvorenja koja oblikuju i otkrivaju obrasce – a kad ih ne možemo ni oblikovati ni otkriti, izumimo ih. Tako u svemu otkrivamo obrasce i ti nam obrasci potvrđuju ono u što već vjerujemo. Čak i ako vjerujete da postoji podzemna mreža pizzerija koje pedofilima prodaju ono što traže.
LJUDI VJERUJU, POMISLI SHADOW. TAKVI SU LJUDI. VJERUJU. A ZATIM ODBIJU PRIHVATITI ODGOVORNOST ZA SVOJA VJEROVANJA; PRIZOVU NEŠTO, PA NE VJERUJU PRIZVANOME. LJUDI NAPUČUJU TAMU; DUHOVIMA, BOGOVIMA, ELEKTRONIMA, PRIPOVIJESTIMA. LJUDI ZAMIŠLJAJU, I LJUDI VJERUJU: I UPRAVO TO VJEROVANJE, TO NEPOKOLEBLJIVO VJEROVANJE, OMOGUĆUJE ZBIVANJA.
—537
Ovo stoji u fiktivnom univerzumu Američkih bogova, a mislim da stoji i u našem univerzumu. Katkad s dobrim ishodom, katkad s ništavnim. Zbog toga se nevjernike spaljivalo na lomači, ali zbog toga se i velebne i nadahnućem bremenite katedrale gradilo kroz razdoblje od sto pedeset, dvjesto godina, i zbog toga se cijeli grad oblikovao ne bi li izgradio katedralu, a to je nešto što u ono doba nijedan pojedinac, a i nijedan naraštaj pojedinaca, nije mogao izvesti. Pojam da je to nešto što je započela jedna osoba i što su završili unuci ili praunuci koji su nastavili rad na kamenu ili reljefima ili kipovima ili zvonicima. Ali onda vam dođe da skinete sloj, i skinete sloj, i skinete sloj, a ono do čega u konačnici dođete su ljudi koji su nešto izmislili.
Ljudi kazuju priče. U priče se počne vjerovati u dovoljnoj mjeri da počnu kročiti svijetom i stvarati posljedice i odjednom se ljude žrtvuje bogovima, i ti bogovi mogu biti metaforični, kao što ti bogovi mogu biti i doslovni, i stvarni se životi gube zbog nečega što je u početku bio način kojim su ljudska bića doživljavala svijet i objašnjavala si taj svijet. Grom se prolomi i munja tresne i imate potrebu to objasniti. Vidjeli ste kakvo razaranje munja stvori, a evo drveta koje je munja upravo skršila, što znači da na nebesima postoji netko tko razaranjem stvara sranja. Dajte da mu samo damo ime Zeus, pa da ga se baš jako bojimo jer očito krši kad mu dođe, i nastojmo mu davati što god mu se mili da i nas ne skrši.
UPITA SE JE LI DOM OSOBINA KOJU NEKO MJESTO S VREMENOM STEKNE, ILI JE TO NEŠTO ŠTO SE NA KRAJU PRONAĐE, AKO SE SAMO HODA I ČEKA I DOVOLJNO DUGO TRAŽI VOLJOM.
—588
To sam se pitao s dvadeset godina, i pitao s trideset devet ili četrdeset dok sam ovo pisao, i pitam se s gotovo šezdeset, i još uvijek nisam siguran da imam na to odgovor. Sjećam se citata glumca Richarda Burtona, nakon što su ga upitali što je dom i gdje se dom nalazi, kad je rekao: “Dom je tamo gdje su knjige.” Mislim da je to možda još uvijek točno. Nije to baš nešto što sam mogao dati Shadowu kao odgovor, ali do boljeg odgovora od toga još nisam došao.
ON JE BIO JA, TOČNO, ALI JA NISAM ON.
—589
Jednu repliku u Američkim bogovima preuzeo sam od prijatelja, baš na samome kraju dok sam nastojao objasniti odnos između g. Wednesdaya i islandskog boga Odina. Onu kad Islandski Odin kaže: “On je bio ja, ali ja nisam on.”
Na to me zapravo nadahnula jedna priča Genea Wolfea, mojeg krasnog prijatelja, mojeg pokojnog prijatelja Genea Wolfea. Bio mi je nadahnuće i jedan od najuljudnijih, najmudrijih ljudi koje sam upoznao. Jednom je napisao pripovijetku u kojoj Santa Claus priča o svetom Nikoli, ili možda sveti Nikola priča o Santa Clausu, pa kaže: “On je ja, a ja nisam on.” Sjećam se da sam pročitao tu priču dok sam nastojao smisliti kako ljudima objasniti razliku između g. Wednesdaya i tog Islandskog Odina do kojeg ćemo doći, pa sam nazvao Genea i rekao: “Bi li ti grozno zasmetalo da ti to ukradem?” A on se zasmijuljio i rekao da bi mu to polaskalo i da je siguran kako ću to iskoristiti bolje no što je on. Eto, odatle je to poteklo.