U nekom kneževstvu, u nekom kraljevstvu življaše knezović Ivan; u njega tri sestre bijahu; jedna kneginja Marja, druga kneginja Olga, treća kneginja Ana. Otac i majka im umriješe; na samrti, oni sinu kazaše: “Tko prvi kao svat tvoje sestre zaprosi, za nj ih i udaj – za se ih ne drži dugo!”
Knezović pokopa roditelje i žalostan pođe sa sestrama po zelenu vrtu prošetati. Uto nebom crn oblak naiđe, strašna se gromovita oluja nadigne.
“Pođimo, sestrice, kući!” reče knezović Ivan.
Tek što u dvorac dođu – kad udari grom, razdvoji strop, i u gornju sobu jasan sokol uleti, sokol na pod sleti, u dobra se mladca pretvori i reče: “Zdravo, knezoviću Ivane! Prije dođoh kao gost, dok sada dođoh kao svat; hoću tvoju sestricu kneginju Marju zaprositi.”
“Ako te ljubi, neću ju ometati – neka pođe!”
Kneginja se Marja suglasi, sokol ju oženi i u svoje kneževstvo odnese.
Dani slijeđaše dane, sati bježaše za satima – cijela godina mine; pođe knezović Ivan s dvjema sestrama po zelenu vrtu prošetati. Opet naiđe oblak s vihorom, s munjama.
“Pođimo, sestrice, kući!” reče knezović.
Tek što u dvorac dođu – kad udari grom, rastavi krov, razdvoji strop, i orao uleti, na pod sleti i u dobra se mladca pretvori: “Zdravo, knezoviću Ivane! Prije kao gost dođoh, dok sada dođoh kao svat. I hoću kneginju Olgu zaprositi.”
“Ako te kneginja Olga ljubi, puštam ju da za te pođe; volji njenoj priječiti neću.”
Kneginja se Olga suglasi i uzme orla za muža; orao ju ponese i u svoje kneževstvo unese.
Prođe još jedna godina; reče knezović Ivan svojoj najmlađoj sestrici: “Pođimo, po zelenu vrtu prošetajmo!” Prošetaju nakratko; onamo naiđe oblak s vihorom, s munjama.
“Vratimo se, sestrice, kući!”
Vrate se kući, ne uspiju sjesti – kad udari grom, razdvoji strop i uleti gavran; gavran na pod sleti i u dobra se mladca pretvori; prijašnji bijahu posve dobri, a ovaj bi još i bolji.
“Nu, knezoviću Ivane, prije kao gost dođoh, dok sada dođoh kao svat; daj meni kneginju Anu.”
“Volji sestrice priječiti neću; ako zaljubio si se u nju, puštam ju da za te pođe.”
Uzme gavrana kneginja Ana, i unese ju on u svoje kraljevstvo.
Ostade knezović Ivan sâm; cijelu godinu bez sestara proživje, i dojadi mu.
“Poći ću”, reče, “sestrice potražiti.” Za putovanje se priredi, pođe i ugleda – na polju leži pobijena ratna sila.
Upita knezović Ivan: “Ako tu živa čovjeka ima – odazovi se! Tko pobi ovoliku vojsku?”
Odazove mu se živ čovjek: “Cijelu ovoliku vojsku pobi Marja Morevna, prekrasna kraljevna.”
Otputuje knezović Ivan dalje, pa naiđe na bijel šator.
Izađe mu ususret Marja Morevna, prekrasna kraljevna: “Zdravo, knezoviću, kako li te Bog nosi – voljom ili nevoljom?”
Odgovori joj knezović Ivan: “Dobri mladci nevoljom ne jezde!”
“Nu, ako djelo nije žurno, pogosti se u mojem šatoru.”
Knezoviću Ivanu bi drago zbog toga, pa dvije noći u šatoru provede, zaljubi se u Marju Morevnu i oženi se njome.
Marja Morevna, prekrasna kraljevna, povede ga sa sobom u svoje kraljevstvo; požive oni tamo neko vrijeme, kad se kraljevna dosjeti za vojevanje prirediti; prenese ona cijelo gospodarstvo na knezovića Ivana i uputi ga: “Posvud idi, sve promatraj; samo u onaj ormar ne zagledaj!”
On se ne uspije suzdržati; kako Marja Morevna odjaše, tako on pohita do ormara, otvori vrata, pogleda – kad tamo visi Koščej Besmrtni, s dvanaest lanaca okovan.
Zamoli Koščej knezovića Ivana: “Sažali se nada mnom, daj mi da žeđ utažim! Deset se ljeta ovdje mučim, bez ića, bez pića – sasvim mi grlo presuši!”
Knezović mu dade vjedro vode, on ga iskapi i opet zamoli: “Jednim si vjedrom žeđ utažiti neću, daj još!”
Knezović mu dade drugo vjedro; Koščej ga iskapi i zamoli treće, a kako iskapi treće vjedro – povrati svoju negdašnju silu, protrese lance i umah ih svih dvanaest rascijepi.
“Hvala, knezoviću Ivane!” reče Koščej Besmrtni. “Sad Marju Morevnu vidjeti nećeš ništa više no uši svoje!” I kao strašan vihor izleti kroz prozor, sustigne na putu Marju Morevnu, prekrasnu kraljevnu, dohvati ju i k sebi odnese.
A knezović se Ivan gorko, gorko rasplače, pa se priredi i pođe na put putom: “Što god bilo, naći ću Marju Morevnu!”
Prođe dan, prođe drugi, u osvit trećega ugleda čudesan dvorac, uz dvorac dub stoji, na dubu jasan sokol sjedi. Sleti sokol s duba, na zemlju se spusti, u dobra se mladca pretvori i klikne: “Ah, šurjače moj ljubazni! Kako li te Gospod ljubi?”
Pritrči kneginja Marja, radosno pozdravi knezovića Ivana, stane ga o zdravlju ispitivati, o svome žiću i biću pripovijedati.
Pogosti se u njih knezović tri dana, pa reče: “Ne mogu se kod vas gostiti dugo; idem naći suprugu svoju, Marju Morevnu, prekrasnu kraljevnu.”
“Teško će ti biti nju pronaći”, odgovori sokol. “Ostavi ovdje za svaki slučaj svoju srebrnu žlicu: nju ćemo gledati i tebe se spominjati.”
Knezović Ivan ostavi u sokola svoju srebrnu žlicu i na put pođe.
Prijeđe on dan, prijeđe drugi, u osvit trećega ugleda dvorac još ljepši od prvoga, pokraj dvorca dub stoji, na dubu orao sjedi. Sleti orao s drva, na zemlju se spusti, u dobra se mladca pretvori i klikne: “Ustaj, kneginjo Olga! Mili nam bratac stiže!”
Kneginja Olga smjesta mu pritrči ususret, stane ga cjelivati i grliti, o zdravlju se raspitivati, o svome žiću i biću pripovijedati. Knezović se Ivan pogosti u njih tri dana, pa reče: “Dalje se ne mogu u vas gostiti: idem naći suprugu svoju, Marju Morevnu, prekrasnu kraljevnu.”
Odgovori orao: “Teško će ti biti nju pronaći; ostavi u nas srebrnu vilicu: nju ćemo gledati, tebe se spominjati.”
On ostavi srebrnu vilicu i na put pođe.
Dan prođe, drugi prođe, u osvit trećega ugleda dvorac ljepši od prvih dvaju, pokraj dvorca dub stoji, na dubu gavran sjedi.
Sleti gavran s duba, na zemlju se spusti, u dobra se mladca pretvori i klikne: “Kneginjo Ana! Požuri ovamo, stiže nam bratac.”
Pritrči kneginja Ana, radosno ga pozdravi, stane ga cjelivati i grliti, o zdravlju se raspitivati, o svome žiću i biću pripovijedati.
Knezović se Ivan pogosti u njih tri dana, pa reče: “Oprostite! Idem naći suprugu svoju – Marju Morevnu, prekrasnu kraljevnu.”
Odgovori gavran: “Teško će ti biti nju pronaći; ostavi bar u nas srebrnu tabakeru: nju ćemo gledati, tebe se spominjati.”
Knezović mu dade srebrnu tabakeru, oprosti se i na put pođe.
Dan prođe, drugi prođe, a trećega dospije do Marje Morevne.
Ugleda ona ljubljenoga, baci mu se oko vrata, suzama ga zalije i progovori: “Ah, knezoviću Ivane! Zašto me nisi poslušao – pogledao si u ormar i pustio Koščeja Besmrtnoga.”
“Oprosti, Marja Morevna! Bilo pa prošlo, radije sa mnom pođi, dok još nema Koščeja Besmrtnoga, možda nas ne ulovi!”
Prirede se i odjašu. A Koščej u lovu bijaše; navečer se on doma vrati, dok se pod njim dobri konj spotakne.
“Što se ti, neoprana rago, spotičeš? Njušiš li to kakvu nezgodu?”
Odgovori konj: “Knezović Ivan navrati, Marju Morevnu odnese.”
“A može li ih se uhvatiti?”
“Može se pšenicu zasaditi, dočekati da izraste, požeti ju, izmlatiti, u brašno samljeti, pet štruca hljeba ispeći, sav taj hljeb pojesti, pa tek tada u progon odjahati – i svejedno ih sustići!”
Koščej poskoči, uhvati knezovića Ivana.
“Nu,” reče, “prvi put ti praštam, zbog tvoje dobrote, jer si me vodom utažio, i drugi ću ti put oprostiti, a trećega se čuvaj – na komade ću te rasjeći!”
Preotme mu Marju Morevnu i odvede ju; a knezović Ivan sjedne na kamen i rasplače se.
Isplače se i isplače i opet vrati onamo po Marju Morevnu, dok Koščeja Besmrtnoga doma ne bijaše.
“Pođimo, Marja Morevna!”
“Ah, knezoviću Ivane! On će nas uhvatiti.”
“Neka nas uhvati, bar ćemo časak-dva provesti zajedno.”
Prirede se i odjašu. Koščej Besmrtni doma se vrati, dok se pod njim dobri konj spotakne.
“Što se ti, neoprana rago, spotičeš? Njušiš li to kakvu nezgodu?”
“Knezović Ivan navrati, Marju Morevnu sa sobom uze.”
“A može li se njih uhvatiti?”
“Može se ječma zasaditi, dočekati da izraste, požeti ga, izmlatiti, piva izvariti, dobro se napiti, dovoljno se naspavati, pa tek tada u progon odjahati – i svejedno ih sustići!”
Koščej poskoči, uhvati knezovića Ivana: “Zar ti ne rekoh da Marju Morevnu vidjeti nećeš ništa više no uši svoje!”
Preotme ju i odvede k sebi.
Ostane knezović Ivan sâm, isplače se i isplače i opet vrati po Marju Morevnu; u tom trenutku Koščeja doma ne bijaše.
“Pođimo, Marja Morevna!”
“Ah, knezoviću Ivane! Kad te uhvati, na komade će te rasjeći.”
“Puštaj da rasiječe! Ja bez tebe živjeti ne mogu.”
Prirede se i odjašu. Koščej Besmrtni doma se vrati, dok se pod njim dobri konj spotakne.
“Što se ti spotičeš? Njušiš li to kakvu nezgodu?”
“Knezović Ivan navrati, Marju Morevnu sa sobom uze.”
Koščej poskoči, uhvati knezovića Ivana; rasiječe ga na sitne komade i strpa u smolastu bačvu; uzme tu bačvu, zabrtvi ju željeznim obručima i baci u sinje more, a Marju Morevnu k sebi odvede.
U isti taj čas u domovima zetova knezovića Ivana srebro pocrni.
“Ah,” reknu oni, “vidno se nevolja dogodi!”
Orao pohita na sinje more, dohvati i iznese bačvu na obalu, sokol poleti po vodu života, a gavran po vodu smrti. Slete sva trojica na jedno mjesto, razbiju bačvu, izvade komade knezovića Ivana, operu ih i sastave kako treba.
Gavran poprska vodom smrti – tijelo sraste, sjedini se; sokol poprska vodom života – knezović Ivan se prene, ustane i reče: “Ah, kako dugo spavah!”
“Još bi dulje spavao, da ne bi nas!” odgovore mu zetovi. “Pođi sada k nama u goste.”
“Ne, braćo! Idem potražiti Marju Morevnu!”
Ode k njoj i zatraži: “Doznaj od Koščeja Besmrtnoga odakle mu tako dobar konj.”
Tako Marja Morevna izabere dobar trenutak i stane ispitivati Koščeja.
Koščej reče: “Iza trideset zemalja, u tridesetom kneževstvu, iza ognjene rijeke živi Baba Jaga; u nje je takva kobila, na kakvoj ona svakoga dana cijeli svijet obleti. Mnogo je u nje i drugih slavnih kobila; a u nje ja tri dana pastir bijah, i nijednu kobilu ne izgubih, i za to mi Baba Jaga na dar dade jedno ždrijebe.”
“Kako si ognjenu rijeku uspio prijeći?”
“U mene je takav rubac – kad nadesno triput njime mahnem, stvori se visok-visok most, i oganj do njega ne seže!”
Marja Morevna sasluša, prenese sve knezoviću Ivanu i ponese rubac da mu ga preda.
Knezović Ivan prijeđe ognjenu rijeku i pođe k Babi Jagi. Dugo je putovao a da nije ništa pio, ništa jeo. Sluči se da upozna primorsku pticu s malim potomcima.
Reče knezović Ivan: “Pojest ću jednog ptića.”
“Ne jedi, knezoviću Ivane!” zamoli ga primorska ptica. “Za neko ću ti vrijeme dobro doći.”
Pođe on dalje, opazi u gvozdu košnicu pčela.
“Uzet ću si”, reče, “nešto malo meda.”
Pčelinja matica odgovori: “Ne diraj mi med, knezoviću Ivane! Za neko vrijeme ću ti dobro doći.”
On ga ne takne i pođe dalje, pa se sluči da upozna lavicu s lavićem.
“Pojeo bih tog lavića; tako sam gladan, da mi je muka!”
“Ne diraj ga, knezoviću Ivane”, zamoli ga lavica. “Za neko vrijeme ću ti dobro doći.”
“Dobro, pustit ću da bude po tvome!”
Ostane gladan, nastavi, nastavi – stoji tu kuća Babe Jage, oko kuće dvanaest stupova, na jedanaest stupova po čovječja glava, tek jedan nije zauzet.
“Zdravo, babuška!”
“Zdravo, knezoviću Ivane! Zašto stižeš – od svoje dobre volje, ili od nužde?”
“Stižem zaslužiti bogatirskog konja od tebe.”
“Izvoli, knezoviću! Mene ne treba godinu dana služiti, već svega tri dana; ako sačuvaš moje kobile – dat ću ti bogatirskog konja, a ako ne, ne ljuti se – nataknut ću ti glavu na posljednji stup.”
Knezović Ivan pristane, Baba Jaga ga nahrani, napoji i reče mu da se primi posla. Tek što izvede kobile na polje, kad kobile zadignu repove, i razbježe se svud po livadama; ne uspije ih knezović očima opaziti prije no što se sasvim ne izgube. Nato se on rasplače i rastuži, pa sjedne na kamen i zaspi.
Sunašce već zapadne, kadli doleti primorska ptica i probudi ga: “Ustaj, knezoviću Ivane! Kobile su sada doma.”
Knezović ustane, vrati se kući; a Baba Jaga buči, i kriči na svoje kobile: “Zašto ste se doma vratile?”
“Kako da se ne vratimo? Naletješe ptice iz cijeloga svijeta, samo što nam oči ne iskljuvaše.”
“Nu, sutra ne bježite po livadama, već se gustim gvozdovima raspršite.”
Prespava noć knezović Ivan, ujutro mu Baba Jaga reče: “Gledaj, knezoviću, ako ne sačuvaš kobile, ako makar jednu izgubiš, bujna ti glavica na stup ide.”
Istjera on kobile na polje, a one smjesta zadignu repove i razbježe se po gustim gvozdovima. Opet sjedne knezović na kamen, isplače se i isplače, pa zaspi.
Sunašce zađe za gvozd, kad pritrči lavica: “Ustaj, knezoviću Ivane! Kobile su sve na broju.”
Knezović Ivan ustane i pođe kući: Baba Jaga buči jače no prije i kriči na svoje kobile: “Zašto ste se doma vratile?”
“Kako da se ne vratimo? Dotrčaše ljute zvijeri iz cijeloga svijeta, samo što nas sve ne rastrgaše.”
“Nu, sutra utecite u sinje more.”
Opet prespava noć knezović Ivan, a ujutro ga Baba Jaga pošalje paziti na kobile.
“Ne budeš li dobro pazio – bujna ti glavica na stup ide.”
On istjera kobile na polje; one smjesta zadignu repove, nestanu s vidika i uteknu u sinje more; stanu u vodi do vrata. Knezović Ivan sjedne na kamen, rasplače se i zaspi.
Sunašce za gvozd zađe, kada doleti pčelica i reče: “Ustaj, knezoviću! Kobile su sve na broju; no kad se doma vratiš, Babi Jagi na oči ne izlazi, već otiđi u konjušnicu i sakrij se za jaslama. Tamo je jedan prljav ždrijebac – u gnoju se valja, a ti ga ukradi i u gluhu se ponoć iz kuće iskradi.”
Knezović Ivan ustane, u konjušnicu se ušulja i legne za jaslama; Baba Jaga i buči i kriči na svoje kobile: “Zašto ste se vratile?”
“Kako da se ne vratimo? Doletješe pčele vidljivo-nevidljivo iz cijeloga svijeta i počeše nas bosti sa svih strana do krvi!”
Zaspi Baba Jaga, i u samu ponoć joj knezović Ivan ukrade prljavoga ždrijepca, osedla ga i skoči ka ognjenoj rijeci. Dojaše do te rijeke, triput mahne rupcem nadesno – i odjednom, odakle god da stiže, nad rijeku se uzdigne visok most. Knezović projaše most i mahne rupcem nalijevo samo dvaput – preko rijeke ostane tanak, najtanji most! Ujutro se probudi Baba Jaga – prljavoga ždrijepca oko joj ne vidi! Pohita u progon; naleti punom brzinom u željeznome mužaru, tučkom ga goneći, metlom si trag zastirući.
Priskoči ognjenoj rijeci, promotri ju i pomisli: “Dobar most!”
Krene mostom, stigne tek do sredine – most se slomi, i Baba Jaga se strmoglavi u rijeku; tu je baš ljuta smrt snađe!
Knezović Ivan uhrani ždrijepca na zelenim livadama, i on izraste u čudesna konja. Dojezdi knezović Marji Morevnoj; ona pritrči, baci mu se oko vrata: “Kako to da si opet živ?”
“Tako i tako”, reče on. “Pođi sa mnom.”
“Bojim se, knezoviću Ivane! Ako nas Koščej uhvati, opet će te rasjeći.”
“Ne, neće rasjeći! Sad je u mene sjajan bogatirski konj, poput ptice što leti.”
Sjednu oni na konja i odjašu.
Koščej Besmrtni doma se vrati, dok se pod njim dobri konj spotakne.
“Što se ti, neoprana rago, spotičeš? Njušiš li to kakvu nezgodu?”
“Knezović Ivan navrati, Marju Morevnu odnese.”
“A može li ih se uhvatiti?”
“Bog zna! Sad je u knezovića Ivana bogatirski konj bolji od mene.”
“Ne, neću to istrpjeti,” reče Koščej Besmrtni, “poći ću u progon.”
Dugo li, kratko li – sustigne on knezovića Ivana, saskoči na zemlju i ushtije ga sasjeći oštrom sabljom; u taj čas konj knezovića Ivana kopitom iz sve snage udari Koščeja Besmrtnoga i razbije mu glavu, a knezović ga dokrajči močugom. Poslije toga naslaže knezović drva na hrpu, zapali vatru, spali Koščeja Besmrtnoga na lomači i rasprši njegov pepeo na vjetru.
Marja Morevna sjedne na Koščejeva konja, a knezović Ivan na svojega, i odjašu oni u goste prvo gavranu, potom orlu, a zatim i sokolu.
Kamo god da dođu, svugdje ih s radošću dočekaju: “Ah, knezoviću Ivane, više te ne očekivasmo vidjeti. Nu, nije da si se uzalud trudio: takvu krasoticu kakva je Marja Morevna da po cijelome svijetu tražiš – drugu nećeš naći!”
Pogoste se oni, naproslavljaju i u svoje kneževstvo pođu. Stignu i počnu svoj život živjeti, dobro uživati i medovinu piti.