Helene Wecker o pisanju

Mislim da sam htjela biti spisateljica čak i prije negoli sam znala napisati svoje ime. U osnovnoj školi, kad bi učiteljica zatražila nekoliko kratkih ulomaka, predala bih joj razrađene eseje. Kod kuće, umjesto da se igram vani – to je za nastavu tjelesnoga! – pisala sam pripovijetke, obično zasnovane (tj. bezočno pokradene) na onoj knjizi ili televizijskoj seriji na koju sam se trenutno ložila. Star Trek, Doctor Who, Robert Heinlein, serijal Dragonlance: svi su oni osjetili ne baš moćni udar moga plagijatorskog pera.

Na studiju sam odslušala nekoliko kolegija iz kreativnog pisanja, našavši vremena za njih između seminara o Chauceru i pjesnicima romantičarima. (Do tog vremena sam prestala plagirati.) Samo, objasnila sam sebi da je pisanje proze čista razonoda. Trebala mi je karijera. Nakon diplomiranja uronila sam u aktivni rad kao pomoćnica za marketing jedne softverske kompanije u Minneapolisu. Na razgovoru za posao pitali su me bi li mi bilo teško pisati brošure umjesto pripovijedaka. Jednostavno volim pisati, kazala sam im. Nije bitno što.

Nakon šest godina, dok sam radila na televizijskoj postaji u Seattleu, morala sam priznati koliko sam pogriješila. Imala sam dojam da sam zapela u sizifovskoj petlji i samo pišem li pišem jedno te isto priopćenje za novinare. Povrh toga, dojadilo mi je što promičem tuđa ostvarenja umjesto da sama nešto stvaram. Zamislila sam se na samrti i začula zbog čega se tad najviše kajem: Nisam čak ni pokušala postati spisateljica.

Odlučila sam krenuti na večernji tečaj, čisto da opet umočim vršak nožnog palca. Kroz nekoliko tjedana pisala sam priče koje su mi djelovale stvarnije, osobno važnije, od bilo čega što sam već dugim godinama izradila. Otprilike u to vrijeme televizijska mi je postaja učinila ogromnu uslugu time što mi je dala otkaz. Našla sam posao na recepciji i aplicirala na brojne magisterije iz umjetnosti posvećene pisanju. Kad mi je Columbia University ponudio upis, jedva da sam mogla vjerovati. Zaprosila sam svog dečka i zapitala ga bi li se preselio u New York sa mnom. Na moju veliku sreću, pristao je na oboje.

Došla sam na Columbiju malčice ushićena i nesigurna, i smjesta krenula tragati za knjigom koju bih napisala. Odlučila sam se za slijed povezanih priča zasnovanih na stvarnim životnim pričama iz povijesti moje i muževljeve porodice. Ja sam Židovka, a on Amerikanac arapskog podrijetla, i oduvijek mi jako upadaju u oči sličnosti između naših porodica. Oboje smo djeca useljenika, sa svim komplikacijama koje to donosi. Oboje smo odrasli u američkim predgrađima s ogradama od bijelih letava, ali uz prisno poznato i katkad nelagodno breme povijesti nekog drugog mjesta. Te sam teme htjela istražiti u ovim pričama.

Samo, postojao je jedan problem: priče nisu bile naročito dobre. Možda sam odviše dobro poznavala građu, ili možda još nisam pisala dovoljno dugo. Iz kojega god već razloga, samo su nekako ležale na stranici, nezgrapne i neuvjerljive.

“Što da radim?” upitala sam kolegicu nakon još jednog poraznog recenzentskog sastanka. Odgovorila mi je postavljanjem pitanja koje mi se učinilo čudnim: “Helene, zašto tako pišeš?”

Uputila sam joj zbunjen pogled – kako to pišem? – i ona mi je istaknula nešto što mi nije palo na pamet: moje pisanje je u raskoraku s mojim čitanjem. Zakleta sam gikica, i knjige koje najviše obožavam najčešće su fantastičke ili znanstvenofantastičke, ili pak proza s daškom fantastičnog. Zašto onda, ponovila je, ne pišem tako?

To mi je bio trenutak za aha. Otišla sam doma i razmislila o njenom savjetu. Što ako, pomislila sam, zamijenim središnje likove svojih pripovijedaka nadnaravnim stvorenjima, po jednim iz svake kulture? Što ako oni, umjesto mlade Židovke i mladog Amerikanca arapskog podrijetla, budu golemica i džin?

I samo tako su mi se stvorili u glavi: tiha, suzdržana žena i vatren, nagao muškarac. Prignula sam glavu i prionula na pisanje.

Golemica i Džin prošli su kroz puno zavrzlama i obrata u sljedećih sedam godina. Ispočetka sam polovicu vremena utrošila na istraživanje. Radnja mi se ne jednom otela iz ruke i morala sam je sasijecati poput drača. U nekom trenutku mojih dvoje glavnih protagonista otelo se očekivanjima i razvilo vlastite karaktere i težnje. To mi je u isti mah nemjerljivo pomoglo i jako otežalo posao. Okolnosti su se poboljšale kad sam potpisala ugovor s književnim agentom čiji su mi bistrooki, pronicavi savjeti pomogli uobličiti priču.

Kad je HarperCollins kupio knjigu 2011. godine, samo je prva polovica bila završena. Dali su mi otprilike godinu dana da napišem ostatak. Nekoliko mjeseci potom otkrila sam da sam trudna. Utrka je počela! Pisala sam što sam brže mogla, s jednim okom na terminima koji mi stižu jedan tik za drugim. Beba je pobijedila, uranivši dva tjedna. Završila sam knjigu – uključujući krupnu preradu svršetka – u maglici dojenja u tri ujutro i prljave odjećice. (Predivna ekipa iz HarperCollinsa produljila mi je rok kako bih stigla malo predahnuti.) I onda je, napokon, knjiga postala stvaran predmet koji mogu držati u ruci.

Sad kad je knjiga izašla u svijet, ponovno sam zapanjena pomoći koju mi je prijateljica pružila kad me nagnala da odbacim realizam u korist magičnijeg pristupa. U nekim su pogledima Golemica i Džin najveći mogući imigranti. Njima nisu novina samo New York ili Amerika: njima su ljudi novina. Poput onih oko sebe, bakću se s pitanjima religije naspram nedoumice i dužnosti naspram samoostvarenja – ali kao neizbježnim vidovima vlastite natprirodne naravi. Sedam sam godina živjela s njihovim pitanjima, raspravama i pustolovinama, i to mi je bio jedan od najvećih darova u životu.