Izvornik objavila stranica Omnivoracious.com.
Za pisanje romana Golemica i Džin trebalo mi je sedam godina, a procijenila bih da sam barem dvije godine pritom posvetila isključivo istraživanju. Kako se ispostavilo, ako pišete povijesnu fantastiku koja se zbiva u New York Cityju potkraj devetnaestog stoljeća i bavi dvjema različitim kulturama, možda ćete se morati nasjediti u knjižnici. Putem sam naišla na podosta podataka koji su me iznenadili – bilo da su trebali ili ne – što je dokazalo da bez obzira na količinu već obavljenog istraživanja uvijek mogu naučiti još. Evo nekih zanimljivijih sitnica koje sam otkrila.
1. Većina Sirijaca koji su se doselili u Sjedinjene Države bili su kršćani, a ne muslimani. Krajem devetnaestog stoljeća današnji je Libanon još spadao pod Veliku Siriju pod vlašću Osmanskog carstva. Vremena su bila teška za kršćanske obitelji u Libanonskoj dolini. Zbog zakona o nasljedstvu, mnoge su imale tek malu parcelu za obrađivanje, posve nedovoljnu za vlastito izdržavanje. K tome, mnogi su mladići tražili način za izbjegavanje novačenja u Carsku vojsku. (Pošteda se mogla kupiti, ali obično po nedostupnoj cijeni.) Arapsko je poslanstvo doputovalo u Sjedinjene države 1876. godine na izložbu povodom Stogodišnjice u Philadelphiji, uvjerilo se kakvih tu poslovnih mogućnosti ima, pa se vratilo kući i proširilo vijest. Uskoro je započelo emigriranje. Mnogi su dobili dodatan podstrek od američkih misionara u Siriji, koji su im dali pisma preporuke napisana na engleskom za njihove matične župe u SAD-u.
2. Neki pekari Židovi prodavali su pekare za vrijeme Pesaha i zatim ih opet otkupljivali. Ovo me pomalo oduševilo. Shvatila sam da imam problem: jedno od dvoje glavnih likova radi u židovskoj pekari. Što će se dogoditi kada naiđe Pesah, tih osam dana u godini kad je zabranjeno jesti kruh s kvascem? Obavila sam malo istraživanja i pronašla to odlično rješenje. Izgleda da su pojedini Židovi, vlasnici pekara, umjesto da zatvore radnje i riješe se sveg brašna – što bi ih skupo stajalo – radije “prodavali” pekaru nekom tko nije Židov za trajanja tih blagdana. Sastavio bi se ugovor (pod nadzorom rabina), razmijenila nazivna svota, i voilà! Pekara bi dobila izuzeće od strogih propisa židovskog zakona. Nakon što Pesah prođe, novac bi se vratio, i prvotni bi vlasnik ponovno stekao svoj posjed. Neki vole gledati svisoka na takva snalaženja, ali meni je to sjajan primjer provođenja svoje vjere u praksu unutar šireg svijeta. Nažalost, nisam to mogla iskoristiti u knjizi. Pokušala sam to ubaciti, ali objašnjenje je bilo zaista isuviše glomazno i složeno. K tome, nekoliko beta-čitatelja smatralo je da sam to izmislila i reklo mi da im to ne zvuči realistično!
3. Nekada se nije smjelo hodati po travi u Central Parku. U vrijeme otvaranja Central Parka, potkraj 1850-ih, pravila ponašanja bila su umnogome stroža nego danas. Central Park je bio izgrađen kako bi stanovnici New Yorka dobili više svježeg zraka i rekreacije, ali povjerenicima za park to je značilo uljuđeno i pristojno rekreiranje, kakvo se zadržava na jasno obilježenim stazama i kočijaškim cestama. Prostrane livade u parku bile su namijenjene gledanju, a ne trčanju. Dječaci su smjeli igrati bejzbol samo ako donesu pisanu dozvolu školskog ravnatelja. Veliki piknici nisu bili dopušteni, što je onemogućavalo skupine s iole većim brojem ljudi – a to se u to doba odnosilo na Irce, Talijane i druge useljeničke obitelji koje bi uživale u ugodnu pikniku na travi. Na neko vrijeme su uslijed toga posjetitelji parka uglavnom potjecali iz najvišeg sloja žitelja New Yorka, s dadiljama i skupim kočijama. Ali onda su srednje klase peticijama počele od povjerenika za park tražiti da im omoguće više pristupa, i potkraj devetnaestog stoljeća pravila su postala znatno manje stroga.
4. Notoran rasizam, seksizam i klasizam nekoć su bili uvriježeni u uglednim novinama. Za to sam donekle znala, ali svejedno me baš u svakoj prilici ulovilo nespremnu. Kao društvo, još moramo prevaliti vrlo velik put, ali ako tražite jasan dokaz postignutog napretka – barem u vidu onoga što je prihvatljivo napisati u tisku – samo pročitajte svaki članak The New York Timesa s kraja devetnaestog stoljeća koji se na bilo koji način bavi ženama, imigrantima ili siromašnima. Dobar primjer daje njihov članak “Sirijska četvrt u New Yorku” iz 1899., prikaz tada nove zajednice Male Sirije. Novinar posvećuje čitav ulomak usporedbi razmjerne privlačnosti Sirijki, najprije u odnosu na žene drugih nacionalnosti (“[T]u postoje, doista, brojne čudesno zgodne djevojke, zgodnije, čovjek dođe u napast ustvrditi, nego u bilo kojoj drugoj koloniji u New Yorku”), a zatim i jednih u odnosu na druge (siromašnije žene “nisu lijepe ni licem ni obličjem”, ali supruge imućnijih trgovaca “privlačne su, i to upadljivo”). O tiskovinama u tome dijelu grada piše: “Tri dnevne novine cvatu u četvrti, zbog svojih arapskih pismena iz sloga što sliči črčkarijama školaraca oku upadljivije čak i od čudnih novinskih listova na jidišu iz Geta.” Hoćete reći da postoje alfabeti koji ne izgledaju kao latinica? Kako priprosto! Ma kako ih se uopće može čitati? Nekoliko ulomaka dalje on se vraća ženskome rodu žalopojkom o tome kako žene “boljeg ranga” prisilno ostaju doma po noći, da ih ne mogu “mjerkati svaki sirijski Tom i Dick.” Možda samo nastoje izbjeći ljigavog izvjestitelja The Timesa!